Povijest nas uči kako su najveće svjetske nesreće izazivali oni koji bi ljude čvrsto dijelili na apsolutno dobre i apsolutno zle, i to obično onda kada bi se tako jednostavna podjela sudarala s mnogo složenijom stvarnošću. Oni koji bi priznali kako postoji međuprostor između dvije krajnosti, odnosno bili spremni na kompromis, čak i ako im se nimalo ne sviđa, u pravilu su oni koji svijet čine boljim nego što bi inače bio.

Takav svjetonazor su, službeno ili neslužbeno, prihvatile i policija i pravosuđe mnogih država svjesne da će u borbi s kriminalom, pogotovo onim organiziranim, dalje stići onaj tko raspolaže s represivnim aparatom i doušnicima nego onaj tko raspolaže samo s represivnim aparatom. Korištenje doušnika, s druge strane, može izazvati probleme s obzirom da je u pitanju dvosmjerni odnos, pa tako isto onako kao što policija koristi doušnike, tako i doušnici mogu, uz malo manipulacije, koristiti policiju za vlastite nečasne rabote.

Neki od takvih slučajeva iz stvarnog života su svoj put našli i do holivudskog scenarista, za što kao primjer može poslužiti relativno nepoznata (nažalost, s pravom) Soderberghova komedija Doušnik!. Najpoznatiji od njih, vezan uz irsko-američkog gangsterskog bossa Jamesa "Whiteyja" Bulgera, je, pak, postao predmetom biografskog filma Crna misa, koji se nedavno našao u našim kinodvoranama.

Radnja započinje 1975. godine i prikazuje kako Bulger (Depp), sitni gangster, usprkos tome što se "zakačio" s mnogo većim i potkoženijim "igračima" iz italoameričke mafije, prilično brzo uspije postati neosporni gospodar ulica Južnog Bostona. 

Cijelu recenziju pročitajte na portalu FAK.hr