Josip Trostmann, dubrovački akademski slikar pripadnik je malobrojne skupine najistaknutijih suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika.

Gospodine Trostmann, je li suvremena umjetnost ili samo umjetnost u krizi?

- Paul Gauguin daleko od Pariza na Tahitiju,okružen priprostim ljudima uživa u ljepoti jednostavnoga života. (Je li to mogao tada i na francuskom selu? Da.) Predivni hramovi Ajante(Indija)na dalekom istoku nisu poznavali  Michelangela.Kulture drugih kontinenata stvarale su svoju umjetnost ,ponekad i bez spoznaja ili interesa o drugim kulturama.Milijunski gradovi današnjice odvojeni su od prirode.U New Yorku djeca kozu,kravu i ovcu mogu vidjeti samo u zoološkom vrtu.Pritisci tehnologije i odsustvo pejzaža vode slikare velegradova u depresiju i degeneraciju. Cijeli život proveo sam na zdravom,veselom Mediteranu, bez tuge.

Izbjegao sam govoriti negativno jer smatram da mlađe generacije imaju pravo na svoj put,pa i na zablude;jer i u umjetnosti postoje mode koje oblikuju moćna globalna tržišta.Ipak i izvan tih glavnih struja postoje svjetovi koji su nama nepoznati i koje će cijeniti ljudi budućnosti.D opadljivo mi je i iskreno u Dubrovniku ono što rade Maro Kriste i Mario Cvjetković od slikara srednje generacije,Katarina Ivanišin Kardum je dobar crtač,ali prema tim motivima sam hladan.Ima i dosta darovitih amatera koji barem bez pretenzija uživaju u spontanosti vlastitog svijeta.

Veliku ulogu u promjeni "klime" morala bi igrati poštena kritika,međutim kritičari moraju naći "uhljebljenje",ili podilaziti onome tko im kroji modu ili plaća.Mlađih kritičara ili nedostaje ili ih nema,osobno sam uspješno surađivao sa pametnom i senzibilnom Andreom Batinić Ivanković iz Dubrovnika.

Problem je i sa galerijama koje se ili zatvaraju ili pretvaraju(uz časne iznimke)u suvenirnice.

Tko je na Vas osobno utjecao? Kako je tekao Vaš razvoj?

- Rođen sam u Dubrovniku 1938.,sa dest godina pohađam večernju školu portreta koju vodi slavni Ivo Dulčić. Da, nismo imali laptope i tablete,samo komad ugljena i kafenu kartu(papir smeđi).Radili bi po modelu i meštar Ivo bi nam davao opaske,ponekada i korigirao rad.U školi mi predaje danas priznati i poznati(tada marginalni)slikar Antun Masle.Imam sreću da me zapaža i prati slavno ime hrvatske povijesti umjetnosti Kosta Strajnić koji našu kulturu upoznaje sa fovistima,eksplozijom boje i radosti francuskih slikara Mediterana,ali dr. modernim stremljenjima.On vuče u Grad Dobrovića,Postružnika,Konjovića i zaslužan je njegov utjecaj na  stvaranje dubrovačkoga kolorističkoga kruga Dulčića, Maslu, Pulitiku, Ettorea, Rajčevića idr.

Profesor Krsto Hegedušić mi nudi postdiplomsku majstorsku radionicu. Ivo Režek predlaže mi studij zidnog slikarstva. Ne prihvaćam. Strpljivo sam pet godina učio akademski raditi akt, figuru, portret, mrtvu prirodu i nisam bio raspoložen za dalje učenje crteža je mi je odgovarao krajolik rodnoga kraja i kolorističko slikarstvo.

Što volite?

- Kao osamdestogodišnjak uživam danas u slikarstvu klasika Bouchera, Fragonarda, Watteaua, Chardina, te Vuillarda, Bonnarda i fovista.

Niz godina ste djelovali kao pedagog.

- Cijeli radni vijek predavao sam likovni odgoj (koji je sramotno srezan kao i tehnički, glazbeni i tjelesni u ime lažnog rasterećenja učenika), većim dijelom u osnovnoj školi, te pred kraj u Srednjoj stručnoj školi, upijajući ljepotu boje dječijeg izraza.

Vratimo se za trenutak prošlosti, Dulčiću posebno.

- Veliki hrvatski slikar Ivo Dulčić izbačen je 1946. kao apsolvent sa ALU (Akademije) ušavši tvrdoglavo u banalni sukob sa Tiljkom i Gamulinom oko korekcije crteža. Tada u poslijeratnoj osami seoskoga Lapada gdje su živjeli hvarski težaci stvara najbolji dio svoga opusa. Nakon Titova sukoba sa Staljinom napušta se socrealizam i postupak prema Ivu postaje neugodan po režim (sloboda umjetnika se propagira tada), tako da Dulčiću daju vođenje večernje škole portreta, (tu sam ja sa 10 godina njamlađi učenik) korištenje Vile Flore kao atelijera, te mu ravnatelj UGD (Umjetničke galerije Dubrovnik) Branko Kovačević naručuje manje tehničke poslove; ne znam da li po partijskoj liniji ili po hvarskoj. Istodobno je Dulčić imao svoju sjenu, jednoga otočanina koji ga kao UDBA-š prati; čak su se sprijateljili i nalazili u kavani ili krčmi uz piće. Taj žbir je dosta pio. Dulčić mu je iz vrhunske ironije znao poklanjati manje crteže. Dulčić je bio duhovit,plemenit ali i kapriciozan čovjek.

Puno ga je pomogla katolička crkva od narudžbi do honorara za predavanje povijesti umjetnosti na Isusovačkoj gimnaziji.

Pokušat ću biti pravedan prema režimu, iako mediokriteti, nastojali su se približiti Zapadu, mape za V, VI, VII, VIII razred imali su bolje papire nego danas, umjetnici su dobijali atelijere, s mladima se organizirano radilo.

Na kolektivnim izložbama svaki akademac je mogao prikazati što radi, a novine su više pažnje posvećivale kulturi jer nisu toliko zavisile od tržišta i reklama .Danas su popularni sport i crna kronika, te što rade zvijezde holivudske, to prodaje novine.

Godine 1956. UNESCO tiska četrdesetak knjiga vrlo kvalitetnih europskih slikara, srećom po mene po vrlo niskoj cijeni, pa sam ih mogao kupiti otkidajući sebi od usta. U dubrovačkoj sredini građansk  mjerilo (vrlo solidno doduše) još uvijek je bio Bukovac.

Posao u struci imam tek 1968. godine,dotada predajem domaćinstvo i tjelesni.

Iste 1968. dobijam i atelje, iako nisam bio član partije. Florin dom je tada bio daleko, malo ljudi je imalo auto, a i turisti se nisu tada tu motali.

Kada ćemo vidjeti Vašu novu izložbu?

- Pristao bih na izložbu samo u većem prostoru da mogu sagledati svoj rad u cjelini. Neki atraktivni ali manji prostori me ne zanimaju, radije ću držati slike u atelijeru.

Kako doživljavate aktualni suvremeni trenutak svijeta?

- Mao Ze Dong je rekao (možda u šali?) neka cvjeta tisuću cvijetova. U tom obilju knjiga, slika, informacija teško se snaći. Zapravo smo uplovili u kvantitativnu civilizaciju koja je često površna.

Od autoritativnih država i društava  koje su imale određene ciljeve i htjele nametnuti red došli smo do slobode koja je čovjeku najvažnija,ali se prečesto pokazuje kao pohlepa i tzv. masovna kultura. Nema puno staloženosti,promišljenosti,solidnosti. Živi se ovisnički za sadašnji trenutak, egoistički. Mislim da je to destruktivno prema mladima i slabima, u Dubrovniku svjedočimo građevinskim spekulacijama i masovnom turizmu.

Prošlo je sve, proći će i to današnje. Možda ima pravo Hesse kada kaže da je sve pa i kultura igra staklenim perlama, ili Huisinga govoreći o čovjeku kao homo ludensu.