Više aktualnih momenata hrvatske zdravstvene politike u posljednje vrijeme ukazuje na novi pomak javnog zdravstva k privatnom sektoru. I to u nikad težim okolnostima po sustav državnih ili lokalnih bolnica te ostalih medicinskih ustanova, s obzirom na pandemiju koja ne jenjava. Njegovo podvrgavanje interesu privatnog kapitala, uostalom, traje već dugo, dok javni sustav grca u poslovnim ili organizacijskim i kadrovskim problemima, kao i dugovima. Ovaj put možemo za ilustraciju podcrtati čak tri aktualna primjera daljnjeg kretanja u istom smjeru koji, međutim, nipošto ne pokazuje iscjeljujući potencijal po ukupni sustav.

Prvo, iz nacrta izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti je predlagatelj zakona uklonio prvotnu odredbu po kojoj liječnici zaposleni u javnim ustanovama više ne bi smjeli dodatno raditi i kod privatnika. Kao drugu točku možemo dodati najavu ministra zdravstva RH Vilija Beroša za privatizaciju svih preostalih javnih segmenata Domova zdravlja osim patronaže, radiologije i palijativne skrbi. Posljednja se također odnosi na ministrove istupe, a riječ je o širenju popisa privatnih ustanova koje će za javni novac pružati usluge teže oboljelim pacijentima, poput onih onkoloških.

Centralizacija u privatnom interesu

Naša sugovornica pojašnjava da je u ratno vrijeme sustav centraliziran zbog funkcionalnosti, ali taj proces je omogućio nove kategorije u promišljanju zdravstva, kroz koje je kasnije olakšana privatizacija dijelova zdravstvenog sustava: „To spominjem jer se i novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ponovo najavljuje centralizacija koje je ukinuta 2000. godine kroz izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Opravdan je strah da će ponovna centralizacija omogućiti efikasniju privatizaciju zdravstvenog sustava. Osim toga, županije i lokalne jedinice bolje poznaju potrebe svoje zajednice te mogu osigurati adekvatniju skrb za sugrađane."Da najava daljnje privatizacije zdravstvenog sustava nije ništa novo, nego se na tome radi kontinuirano već tri desetljeća, istaknula je za DW Snježana Ivčić, analitičarka javnozdravstvenih politika i prilika. Ona primjećuje da su najave privatizacije počele već 1990. godine, prvi tržišnim mehanizmima kroz tadašnji Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. „Hrvatska tada nije krenula u žestoku privatizaciju zbog rata, jer je sve bilo fokusirano na ratnu medicinu, ali nakon završetka rata s privatizacijom se nastavilo i nije stalo do danas, nego svaki novi zakon vodi korak dalje u tom smjeru", rekla nam je Ivčić.

Pandemija je ukazala na sve slabosti hrvatskog zdravstvenog sustava - od nedovoljnog smještajnog kapaciteta u bolnicama, nedostataka opreme, pa do toga da zdravstvenog kadra nedostaje, a što je rezultat neadekvatnog ili čak nepostojećeg planiranja kadrova u zdravstvu. „Osim što su zdravstveni radnici bili preopterećeni", nastavila je Ivčić, „ni bolesnici u puno slučajeva nisu imali dostupnu zdravstvenu zaštitu, npr. dijagnostiku i terapiju ili lijekove, te se već sada predviđa da će biti puno više oboljelih od primjerice dijabetesa, srčanih i kancerogenih bolesti, a koje su mogle biti prevenirane."

Štetne kombinacije dvaju sektora

„Kriza sustava se može promatrati i kao prilika da se on unaprijedi i ojača, a ne unazadi, tj. u našem slučaju privatizira. U puno zemalja se pokazalo da su bolju skrb u ovoj pandemiji dobili građani u zemljama s jakim javno financiranim zdravstvenim sustavima, a ne tamo gdje je sektor privatiziran", kaže politologinja Snježana Ivčić, dodajući da se i u tzv. Četvrtom programu „EU za zdravlje", za nastupajuće razdoblje od 2021. do 2027. godine, kao jedan od ciljeva navodi jačanje zdravstvenih sustava i njihove otpornosti, te učinkovito korištenje svih raspoloživih resursa.

Da prijedlog novog hrvatskog Zakona o zdravstvenoj zaštiti ide u suprotnom smjeru, mišljenja je i Radmila Čahut Jurišić, predsjednica Sindikata zdravstva Hrvatske: „Ja o tom problemu govorim već dugo, a stav sindikata je da javno zdravstvo mora biti jasno odvojeno od privatnog. Ne u nekakvim kombinacijama, jer one u praksi uvijek oslabljuju javni sektor i idu u prilog vlasnicima privatnih ustanova." Kao primjer, predsjednica SZH-a navela je kroničnu krizu s liječničkim kadrom, s obzirom na to da pojedini liječnici velikim dijelom samo formalno zadovoljavaju evidenciju svog rada u državnim ili lokalnim bolnicama u kojima su zaposleni.

„Nije nikakva tajna, nažalost", svjedoči ona, „da za to vrijeme pružaju usluge u privatnim ustanovama, dok su time najviše zakinuti oni široki slojevi koji za te potonje klinike i ordinacije nemaju financijskih sredstava. Također, iste liječnike oni u javnom sustavu ne mogu dočekati po šest i više mjeseci. Tome nitko neće stati na kraj ako se sektori oštro ne razdvoje, a očito je da nema političke volje za takav rez. Lobistički utjecaj privatnika je prejak, pa nisam optimistična ni ovom prilikom, kao što se ispostavlja kroz proces donošenja nove verzije Zakona o zdravstvenoj zaštiti."

Nastavak potonuća u probleme

Čahut Jurišić uvjerena je da ni promjene u Domovima zdravlja ne vode sustav nabolje, čak naprotiv, da tako neće biti moguće garantirati da će te ustanove uopće više moći pružati sve predviđene usluge zdravstvene zaštite: „Dio njih ne mogu pružiti ni sad, pa bi zapravo trebalo vratiti sve njihove segmente u jasno određene okvire, npr. primarnu zdravstvenu zaštitu. Privatni koncesionari u tom segmentu nisu pravi privatnici, jer opstaju na javnim sredstvima, pa radije nazovimo stvari pravim imenom. Stoga to treba vratiti u javni sektor, a privatnici neka mimo njega rade za svoj račun, ili ćemo samo tonuti dublje u probleme."

Privatnim poduzetnicima u zdravstvu nitko ne osporava pravo da posluju s pacijentima dubljeg džepa, sve dok i druge branše imaju tu mogućnost. Ipak, to zasigurno ne bi smjelo biti nauštrb javnog sektora, uz apsurdno normalizirano uzurpiranje njegovih resursa i kadra, pa i korisnika usluga čije se plaćanje neprincipijelno prelijeva iz javne blagajne. Konačno, napomenimo i to da su neke europske zemlje bolno proživjele bliskost dvaju sektora u pandemiji, ugrožavajući onaj javni kroz interes privatnog. Različita su iskustva od npr. španjolskog do britanskog ili irskog, pa bi i Hrvatska trebala bolje povesti računa o svom budućem modelu.