Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan jučer je položio prisegu kao novoizabrani predsjednik. Time se u Turskoj uvodi predsjednički politički sustav. Prošlo je 13 godina od kako je stranka AKP, čiji je osnivač i šef Erdogan, uz podršku stanovništva započela pregovore o pristupu EU-u. Tada se činilo kao da su demokracija, sloboda mišljenja i socijalni mir u usponu. No sada Turska ima predsjednika koji je s godinama postajao sve više islamistički, nacionalistički i autoritaran i koji raspolaže do sada neviđenim ovlastima.

Ukidanjem parlamentarne kontrole on dobiva punu izvršnu vlast u zemlji, a zahvaljujući svojoj ovlasti da sam odlučuje o najvažnijim članovima sudova i državnih odvjetništava, on će kontrolirati i pravosuđe.

Bez usporedbe s Francuskom i SAD-om

Ersin Kalaycioglu iz Političkog centra Sabanci-Sveučilišta u Istambulu upućuje na to da još uvijek nije potpuno jasno kako će sustav točno biti promijenjen: "Do sada se o novom sustavu s nama diskutiralo samo u osnovnim crtama. Zato ni javnost niti znanstvenici ne znaju točno pojedinosti."

Erdogan je stalno ponavljao da i druge bitne demokratske zemlje u svijetu imaju predsjednički politički sustav. Međutim novi sistem u Turskoj se jasno razlikuje od primjerice predsjedničkog političkog sustava u SAD-u ili od polupredsjedničkog u Francuskoj. Tako primjerice predsjednik u SAD-u ne može raspustiti Kongres. Erdogan, naprotiv, može raspustiti parlament i raspisati izbore. U Francuskoj parlament bira članove Ustavnog suda. U Turskoj predsjednik donosi odluke koje se tiču ovog suda.

Ersin Kalaycioglu skreće pozornost na autokratska obilježja predsjedničkog političkog sustava u Turskoj: "Kako u američkom tako i francuskom sustavu postoji snažno civilno društvo. Kod nas ono ne postoji." Erdogan i u budućnosti može regularno operirati s predsjedničkim uredbama.

Do sada je to mogao samo zahvaljujući propisima o izvanrednom stanju koje još uvijek traje. Time Erdogan u svakom trenutku pravosuđe može staviti van snage. Zato je gotovo nemoguće neovisno i nestranačko djelovanje pravosuđa. Politolog Dogu Ergil dijeli strahovanja svog kolege Kalaycioglua. Podjela vlasti i neovisno pravosuđe, koji su toliko važni za demokraciju, su praktično ukinuti, kaže on.

Ultranacionalizam kao opasnost

Otvoreno je i pitanje hoće li koalicija s nacionalističkim MHP-om s kojim je Erodgan izašao na izbore 24. lipnja povećati napetosti u zemlji. Mnogi strahuju da bi tvrd stav MHP posebice prema pitanju Kurda, te odbijanje nekih demokratskih vrijednosti mogao stvoriti još veću nacionalističku atmosferu u Turskoj. Erdogan treba MHP da bi imao većinu u parlamentu. To bi moglo predstavljati veliku prepreku za mirno rješenje kurdskog problema i za približavanje Turske normama Europske unije.

U središtu zanimanja je i pitanje kako će se razvijati odnosi sa Zapadom. Godine 1999. Turska je podnijela službeni zahtjev za članstvo u EU-u, a 3. listopada 2005. godine su počeli pregovori o članstvu. Proteklih 13 godina međutim nije napravljen veliki napredak. Uvođenjem izvanrednog stanja prije dvije godine pregovori su de facto prestali. Kati Piri, izvjestiteljica Europskog parlamenta za Tursku, se u razgovoru za DW založila za službenu suspenziju pristupnih pregovora.

Dogu Ergil u tom smislu podsjeća na nedavna ispitivanja javnog mnijenja u Turskoj: prema njima je SAD u Turskoj manje omiljen nego Iran. U društvu se sve više širi neprijateljsko držanje prema SAD-u i EU-u, kaže Ergil i to se, kako kaže, događa neovisno od Erdoganove politike.