Općenito prevelika zaduženost Hrvatske najčešće se u javnosti ističe kao glavni domaći ekonomski problem, uz činjenice visoke stope nezaposlenosti i slabljenja proizvodnje. Ali, ne samo da sadašnjoj i budućim generacijama nad glavom visi prijetnja fatalne kreditne naplate, nego se sve češće pokazuje da toj državi nedostaje već i sama valjana strategija upravljanja javnim dugom.

Štoviše, ta vladina politika - o bilo kojoj hrvatskoj vladi da je riječ - nedovoljno je transparentna. Struktura pojedinih zaduženja često je nepoznata, a javna rasprava o značajkama pojedinih kredita gotovo u potpunosti izostaje.

Vlada ne bi smjela odlučivati sama

Koncem protekle godine hrvatski javni dug navodno je premašio 200 milijardi kuna, s tim što je vlada na dvjema telefonskim sjednicama, na Badnjak 24. prosinca, i zatim 27. prosinca, odobrila podizanje četiriju novih zajmova. Ante Bajo i Marko Primorac, eksperti Instituta za javne financije (IJF) u Zagrebu, tim su povodom objavili dokument pod znakovitim naslovom „Gospodo, gdje je strategija zaduživanja i upravljanja javnim dugom?".

No, pitanje je posve retoričke naravi, jer - kao što smo naveli - strategije zapravo nema, a ponašanje izvršne vlasti dodatno pridonosi dojmu o generalnoj stihiji. Dvojica suradnika IJF-a smatraju da će spomenuti slučaj uzeti u obzir i Europska komisija, u sklopu procedure prekomjernog budžetskog deficita Republike Hrvatske.

„Opasno je upravljati javnim dugom na nedovoljno stručan način, bez strategije i uz slabu transparentnost", kaže Ivan Lovrinović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, dodajući kako postojeća „Strategija upravljanja javnim dugom od 2011. do 2013." nema nikakve atribute da se tako zove.

On se zalaže za jačanje sadašnjeg malenog i neutjecajnog ureda za upravljanje javnim dugom, a mišljenja je i da o novim zaduženjima u inozemstvu ne bi smjelo odlučivati samo Ministarstvo financija na čelu sa Slavkom Lininćem, pa čak niti samo Vlada. Tako važne odluke u ovako kritičnim vremenima iziskuju potvrdu Sabora, naime, uz prethodno formiran stav tima nezavisnih stručnjaka, smatraju ekonomski stručnjaci.

Drezgić podsjeća da se itekako može bolje upravljati javnim dugom, za što je dobar - mada paradoksalan - primjer lokalna uprava njegova grada Rijeke, koja se zadužuje po znatno povoljnijim kamatnim stopama od države. Upravljanje javnim dugom, međutim, nipošto u Hrvatskoj nije jedino ekonomsko-političko područje koje je zanemareno, kaže Drezgić.

„Primjer za to je, recimo, činjenica da uopće ne postoji dovoljno kvalitetno planiranje javnih rashoda, pogotovo investicija, te analiza modaliteta njihova financiranja", mišljenja je ovaj naš sugovornik, „kao što treba reći i da se značajan dio javnog duga u prošlosti mogao izbjeći korištenjem privatnog kapitala i unapređenjem alokacije javnih rashoda".„Mislim da se kod nas nikad nije vodilo računa o upravljanju javnim dugom. Iako se radila strategija, implementacija nikad nije zaživjela u praksi", rekao je za DW Saša Drezgić s Ekonomskog fakulteta u Rijeci.

On tumači da je hrvatsko zaduživanje definirano tekućim potrebama i eventualno prilikama zaduženja po niskim kamatnim stopama, a to ne vodi optimalnom upravljanju - radi se o ad hoc političkom djelovanju. Upravljanje javnim dugom, treba imati na umu, je složeno pitanje koje mora objediniti mnogo parametara kao što su valuta duga, njegova ročnost, visina kamatne stope, vrsta pojedinog duga, termin zaduženja, razlika između unutarnjeg i vanjskog zaduživanja, itd.

Potreba resuverenizacije monetarnog sustava

Ivan Lovrinović, pak, zapitao se u razgovoru za DW, a spominjući neuređenu čak i statistiku javnog duga - odgovara li nekome sva ta zbrka? „Možda je širenje straha kroz priču o ogromnom javnom dugu taktička potreba da se opravda lakša prodaja državne imovine", posumnjao je ovaj naš stručnjak. Naravno, hrvatski javni dug bio bi znatno manji problem kad bi se resuverenizirao hrvatski monetarni sustav, kao što drži Lovrinović, tj. kad bi se Hrvatska narodna banka aktivnije uključila u njegovo financiranje i rješavanje. Tad bi se i vanjski dio javnog duga lakše restrukturirao i stavio u funkciju financiranja tržišno opravdanih ulaganja.

„Umjesto da HNB proizvodi novac za kreditiranje značajnog dijela investicija, mi i to uvozimo. Ali ne zdravu štednju nego tuđe skupe kredite, koji su velikim dijelom stvoreni dugovi od tuđih središnjih banaka kroz emisiju primarnog novca", kaže Lovrinović, koji se ne može načuditi tome što je država kroz prošlu godinu imala u HNB-u oko pet milijardi kuna depozita, a skupo se zadužuje u inozemstvu.

Ali, ova država je odustala od prava na emisiju duga, govori on, pa ga sad kupuje neusporedivo skuplje. Umjesto zaključka, evo primjera iz prakse: kamatna razlika na zaduženja od 30 milijardi kuna sa šest posto kamate u bankama, ili u HNB-u s 0,5 posto, iznosila bi 1,65 milijardi kuna godišnje. Više od npr. cijene koja se nudi za kupnju Hrvatske poštanske banke.