To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Njene pjesme je na poljski prevela Łucja Danielewska u antologiji i u knjizi Morska roza: wiersze, 1998. godine.