Koliko ste puta u životu čuli kako netko komentira ponašanje nekog djeteta rečenicom: On/a je jedinac! s tonom u kojem se jasno može čitati osuda. Mitovi o agresivnoj, usamljenoj i asocijalnoj djeci bez braće i sestara trebaju se razbiti. 

Razmaženo dijete je razmaženo dijete i to ovisi o odgoju roditelja, a ne o činjenici da je dijete jedinac ili ima braću i sestre, kaže psihologinja Susan Newman. Jednako tako, ako roditelji odgajaju djecu na primjeren način, djeca neće biti zahtjevna - gdje vi postavite granice, tamo će i biti.

Jedincima se često pripisuje i nedostatak volje i želje za komunikacijom s vršnjacima, naročito ako ne pohađaju vrtić. Socijalizacija djeteta ovisi o mogućnostima koje im pružite, pa ako redovito idu u park i kod obiteljskih prijatelja i tamo se normalno igraju s djecom, sve je u redu. 

Malih šefova ima sve više u zadnje vrijeme, a roditelji su ti koji u svim tim slučajevima nisu povukli jasne granice i dozvolili su djetetu slobodu koju je ono iskoristilo na način koji mu odgovara. Jedinci zapravo jako vole društvo i često su bitno prilagodljiviji od ostale djece upravo zbog želje za druženjem.

Usamljen možete biti i na stadionu punom ljudi, a kamoli ne ako ste jedinac. No, takvo je stanje lako prevladati s malo učestalijim druženjima s prijateljima i dijete neće imati nikakve posljedice u kasnijem životu.

Starmala djeca ne moraju nužno biti jedinci, tu se uvijek radi jedino o djeci koja imaju zreliji pogled na svijet od vršnjaka. 

Sve u svemu, jedincima djetinjstvo može biti jednako puno igre i zabave kao i onima koji imaju braću i sestre, sve je u rukama roditelja.