Ivica Šimić, suosnivač Male Scene, dugo je vremena bio prilično samozatajan i prepuštao istupanja u javnosti Vitomiri Lončar.

No, kako je u zadnje vrijeme na djelu prava medijska oluja kojom Tomislav Čadež i Zvonko Maković napadaju Malu Scenu iz svih oružja, odlučio se oglasiti na svom blogu:

Šutim već godinama i ne reagiram na brojna i nečuvena blaćenja na moj račun, na račun Male scene i našeg umjetničkog rada, ali i oko mojeg angažmana u ASSITEJ-u, svjetskoj organizaciji kazalištâ za djecu kojoj sam Glavni tajnik. Obezvrjeđivanja dolaze iz usta svakojakih novinarčića poput Tomislava Čadeža  i piskarala kao što je Zvonko Maković koji pojma nemaju o onome što radimo, ali si uzimaju za pravo govoriti o kazalištu za djecu i mlade jer... što se tu ima znati o "jednostavnim predstavicama"  koje može napraviti svatko. Trpim uvrede i vrijeđanja plaćenika i glasnogovornika raznoraznih interesnih skupina, ili kvaziintelektualaca koji svojom "elokventnošću" omalovažavaju sve ono što smo u zadnjih 25 godina napravili u kazalištu Mala scena, u drugim kazalištima u Hrvatskoj i u svijetu, režirajući od SAD-a do Taiwana, od Rusije do Azerbajdžana i Kine.

Slušam također i objede i uvrede nekih kolega kojima smetamo ili su jednostavno ljubomorni na sve ono što je Mala scena u 25 godina svoga postojanja napravila. Šutio sam jer sam uvijek vjerovao u ono što radim i uvijek sam mislio kako je nepristojno ponašati se po maksimi "usta moja, hvalite me". Vjerovao sam da su predstave koje smo napravili dovoljan argument koji nam može osigurati dostojanstvo i umjetnički kredibilitet i da djela sâma po sebi govore dovoljno i da ih ne trebamo dodatno objašnjavati i interpretirati. Tako je to u cijelome svijetu, ali ne i u Hrvatskoj! U Hrvatskoj nije važno što radiš i što si napravio nego je važno koliko možeš sâm sebe ishvaliti, koliko si vješto izgradio svoj osobni PR, a najvažnije je i presudno, biti dio stada, umrežen u bezimenu šutljivu gomilu koja poslušno kima moćnicima kusajući mrvice s njihove trpeze i nadajući se kopunu kojeg će jednog dana donijeti.

U posljednjih godinu dana, nakon napisa Zvonka Makovića u svibnju 2012., na sve moguće načine pokušava se obezvrijediti Mala scena, kriminalizirati pa onda i zatvoriti. Naš umjetnički rad uporno se pokušava svesti na razinu "obrtništva" u kojem Vitomira Lončar i ja "sišemo novac poreznih obveznika" i bogatimo se na njihov račun. Orkestrirana kampanja kojom se zatvara kazalište Mala Scena ima perfidnu dramaturgiju preuzetu od velikih meštara staljinističkog doba. Najprije vam prilijepe etiketu da kradete državni novac odnosno "da nenamjenski trošite sredstva" i godinu dana u javnosti se govori samo o tome. Vitomira Lončar u blogu Slamka spasa dokazuje svaki put ponovno da su to laži - i urednim računima i poreznim prijavama i izračunima zarada i transparentnošću poslovanja. Uzalud! Neostaljinistička mašinerija (kako ju je nazvao Slobodan Šnajder) radi nemilosrdno i stvara javno mnijenje o Maloj sceni kao kriminalnoj organizaciji.

Godinu dana nakon članka Zvonka Makovića koji je pokrenuo sramotan proces kriminalizacije, javlja se Tomislav Čadež s gotovo istovjetnim tekstom i istovjetnom „argumentacijom". Godinu dana borbe za dokazivanjem kako nismo lopovi nije urodilo plodom jer u našoj državi argumenti i dokazi ne vrijede. I umjesto da DORH i USKOK uđu u javna gradska kazališta i preispitaju argumentirane navode Vitomire Lončar i nekolicine kolega koji stalno upozoravaju na kriminal u javnim kazalištima, sve inspekcije već godinu dana ispituju Malu scenu, a ne njih, a Gradski ured za kulturu stalno laže i viče "Uhvatite lopova" kako bi prikrio svoje vlastite nezakonite radnje.

I sada, kada su uspjeli financijski slomiti kazalište i kada je jasno da neće odustati od svoje namjere da ga zatvore, sada ide druga faza staljinističkog uništavanja osoba, a to je poznata metoda brisanja ljudi s fotografija. Tomislav Čadež uveo je riječ "predstavica" za sve ono što smo u 25 godina napravili i na taj način obrisao s fotografije sve godine našeg rada. Nakon etikete da smo lopovi, sada ide i ova druga etiketa, da nismo ni umjetnici ni stručnjaci i da kvaliteta koju pokazujemo nije dovoljno velika da bi opravdala subvencije.

A sve to bez argumenata, bez znanja o kazalištu za mlade, bez poznavanja konteksta svjetskog kazališta za djecu gdje Mala scena spada po repertoaru i po KVALITETI, bez ikakva argumentiranog razmatranja o vrijednostima ne jedne predstave nego cjelokupnog repertoara u posljednjih 25 godina, bez kompetentne analize koja bi bila u stanju ocijeniti naš umjetnički rad.

Po dobrom starom hrvatskom običaju i primitivnoj retorici koja jedina vrijedi u Hrvatskoj, Čadež, kao i svi iz falange koji zatvaraju kazalište, samo lijepi etikete, a bez ikakve kompetencije, argumentacije i znanja. Neću sada govoriti i analizirati naš 25-godišnji repertoar, učinit ću to naknadno, da bih Tomislavu Čadežu i njegovima dokazao kako pojma nemaju o kazalištu za djecu. Reći ću samo da Čadež, kao ni Maković ni Ljuština, kao uostalom NITKO iz redova onih koji nas kriminaliziraju, nije gledao naše «predstavice», a o njima se usuđuju davati vrijednosne sudove. Pa zna Tomislav Vrhunaravni što je dobro, a što nije i bez gledanja!

Cijeli tekst pročitajte na blogu Ivice Šimića.