Iako je popularno uvjerenje da za uspjeh u kasnijem životu od djece treba zahtijevati maksimum još u najranijem djetinjstvu, stručnjaci u Njemačkoj se s time ne slažu. Važnije je znati čega se djeca najradije igraju, piše Deutsche Welle. 

Pedijatri i dječji vrtići redovito zvone na uzbunu. Sve češće i češće potrebne su posebne ponude za motivaciju djece koja još ne idu ni u školu. Razlog: djeca se ne razvijaju onako kako se to u njihovom uzrastu očekuje. U javnosti se puno ne govori o uzrocima ovih problema. U Berlinu je upravo završen trodnevni simpozij na koji se prijavilo više od 1.000 polaznika.

Broj novorođene djece pada ali broj zahtjeva za pedagoškim, terapeutskim ili medicinskim mjerama za djecu koja trebaju pomoć raste, tvrdi predsjednik jednog velikog instituta za pomoć djeci s teškoćama u razvoju Stefan Engeln. "Svako peto dijete u dobi između pet i sedam godina ima teškoća u razvoju", kaže on.

Najviše su pogođeni oni siromašniji

U Njemačkoj trenutačno ima 430.000 takve djece. Njihov broj stalno raste. Netko ima problema s artikulacijom pokreta, drugi se ne može koncentrirati. Jedni naginju agresivnom ponašanju, drugi su hiperaktivni, dok treći imaju problema s razvojem jezičnih sposobnosti. Ove se nepravilnosti bilježe u svim slojevima društva, no najviše su pogođeni oni siromašniji.

"Društvena pozadina - što se događa u obitelji? U ovom društvu? Tako maloj djeci? Morali bismo stvarno dobro razmisliti o tomu", kaže Engeln.

Uzroci su različiti, odgovora on odmah. Jedan leži u činjenici da se mijenja struktura obitelji. U malim obiteljima sa samo jednim djetetom sve više raste mogućnost da će dijete rasti "prezaštićeno" ili izolirano. Dijete nema mogućnosti razviti socijalne sposobnosti u kontaktu s braćom i sestrama ili s drugom djecom u igri. Istovremeno raste broj majki i očeva koji više uopće ne znaju što je za njihovo dijete dobro.

Strani jezici, balet, mačevanje, šah...

"Kad mi prvi put dođu roditelji s djetetom, moje uobičajeno pitanje je: Čega se vaše dijete rado igra? I onda sve češće ustanovim da roditelji prvo oklijevaju s odgovorom. Čega se moje dijete rado igra?!"

Najkasnije tada, kaže Engeln, postaje jasno da ne treba pomoć samo dijete, već je trebaju i njegovi roditelji. Od djece se ili previše ili premalo traži, a slika društva u kojem sve ovisi o uspjehu, ogleda se već kod djece u vrtiću, gdje neke odgajateljice jure iz projekta u projekt i koje od četverogodišnjaka očekuju da uče strane jezike, balet, mačevanje i šah. Često nedostaje normalan prirodan odnos s djetetom. Kao i društvo u kojem su djeca dobrodošla pojava.

"Zapravo je to ono najvažnije. Kakvu vrijednost predstavljaju djeca u našem društvu?", pita se Engeln. On tvrdi da se političari, roditelji i odgovorne institucije još nisu uspjeli okupiti kako bi se planski pozabavili tim problemom. "Uvijek se problemi rješavaju u nekim sekvencama. Čas malo povisimo dječji doplatak, čas malo promijenimo zakon. Ali to nije nikakav znak prihvaćenosti djece u društvu!"

Unatoč svemu, službe za pomoć djeci s teškoćama u razvoju trebaju se i dalje razvijati, tvrdi Engeln. Jer za tim postoji potreba. A djeca su budućnost.

Izvor: Deutsche Welle