Metropolitanski studenti

Sjediš, čitaš novine i naletiš na gomilu tekstova o studentskim prosvjedima diljem Hrvatske. Osnovna tema prosvjeda je, naravno, novac.

Studenti ne bi plaćali

Današnji studenti djeca su roditelja koji uistinu nisu plaćali studij. Kupili bi nekoliko udžbenika, daleko kvalitetnijih i jeftinijih od današnjih, i studirali. Ili studiiiiiiiraaaaaaali, već prema materijalnim mogućnostima roditelja. No, svoj studij ne bi plaćali.

I ja žalim za vremenima kad se u Jugi moglo vječno, i praktički besplatno, studirati. Cijena studija tada je ovisila o materijalnim mogućnostima roditelja i o njihovoj dobroj volji da financiraju svoje lijene klince koji bi studij znali razvući i na desetak godina.

Danas je takvo što nemoguće, jer se studij plaća, proporcionalno s uspjehom studenta. To mi se, nekako, čini pravednim i u redu. Što je viši prosjek ocjena u indeksu, to je niža cijena semestra/godine.

No, kao i svaka druga, i ova medalja ima i drugu stranu. Moja mlađa kći, brucošica, pokazala mi je udžbenik koji sam platila 500 kuna. PETSTO KUNA, ljudi! Pa to je pola mirovine sveučilišnog profesora! No, to nije tema. Taj udžbenik, nije važno o kojem se radi, izgleda – otprilike – ovako (sljedeće su rečenice i upadice izmišljene, no nisu daleko od istine): Stoga država treba spriječiti državu da (ne razumijem!!!) ne učini pogrešku kakvu je učinila lani (koju?) itd. Sve su te primjedbe lektora, korektora i redaktora ostale uredno tiskane u konačnom izdanju udžbenika koji košta, ponavljam, 500 kuna.

Puno su takvih grešaka primijetili razni studenti u raznim knjigama za razne fakultete, no to nije razlog njihovog prosvjeda.

Koji je razlog prosvjeda (1)?

Nažalost, najgori mogući. Mladi bi studirali besplatno, a ja se pitam – na temelju čega?

Pozivaju se na Finsku, Sloveniju, Švicarsku i još desetak zemalja u kojima je studij besplatan, no – izuzmemo li Sloveniju – o kakvim zemljama govorimo? O najbogatijima u Europi, gdje su hrana i odjeća jeftini, a kulturne se potrebe skupo naplaćuju. O zemljama u kojima većina studenata ne ovisi o novcu roditelja, već se financiraju vlastitim radom. O zemljama u kojima nije normalno da 30-godišnjaci žive s roditeljima jer nemaju novca za, makar unajmljeni, stan.

Naša država, moram reći, odgaja lijenčine kojima nije na kraj pameti da se osamostale, „jer je lakše kad starci uskoče“. Država koja odgaja ljude koji će do besvijesti držati status studenata, jer je tata darežljiv, a mama kuha najbolje. Država koja je odgojila generaciju čija djeca starcima na brigu ostavljaju sve: od djece, preko kuhinje do financija. Pritom očekuju i da im ti isti starci osiguraju stan. Ako starci uspiju, taj stan će opet biti njihova briga, jer „djeca su mlada i ne treba im, valjda, oduzeti zabavu samo zato jer imaju djecu. Pa preuzmimo opet njihovu odgovornost“, kažu sretni baka i djed.

Koji je razlog prosvjeda (2)?

Znanje nije roba, kažu studenti. I to je krajnji dokaz da apsolutno ništa ne razumiju. Znanje je jedina roba na svijetu, a pitanje je samo kako će se unovčiti. Eto, na dan rođenja Samuela Morsea mogu reći da je njegovo znanje prodano diljem svijeta. Prodano je i znanje Thomasa Alve Edisona, koje se tiče najobičnije žarulje i fonografa – koji je kasnije postao gramofonom, kao i ono Alexandera Grahama Bella, izumitelja telefona.

Svaka se inovacija na svakom automobilu, brodu, računalu ili mobitelu danas itekako naplaćuje. Google je možda jedan od  najboljih primjera.

Ako znanje nije roba, što znači da se ne naplaćuje – zašto studirate, moji dragi prosvjednici? Kanite li redom svoje znanje pokloniti u dobrotvorne svrhe, ili se ipak zaposliti? A zaposliti se znači, među ostalim, predati svoj životopis u kojem stoji sve što ste dosad napravili i postigli. Drugim riječima, životopis je vrlo važna ponuda vlastitog znanja na prodaju i treba ga sročiti što bolje.

U ovo doba krize svi ste na aukciji kod Christies'a. Tako se i ponašajte. Poštujte sebe i svoje znanje, koje je najvrednija roba, i zaplovite u život.