Tog  24. lipnja 1947. godine pilot amater Kenneth Arnold letio je u malenom zrakoplovu blizu Mount Rainiera u državi Washington kad je ugledao nešto sasvim neobično na nebu. S njegove lijeve strane, oko 30-ak kilometara prema sjeveru i na istoj visini na kojoj je i on letio, bio je lanac od devet objekata od kojih su se odbijale sunčeve zrake i koje nije mogao identificirati.

Arnold je procijenio da im je pojedinačna širina bila između 13 i 15 metara. Objekti su letjeli između dvaju planina koje su jedna od druge udaljene 80 kilometara - tu su duljinu preletjeli za samo 1 minutu i 42 sekunde (2735 kilometara na sat) što je odgovaralo brzini tri puta većoj od tada najbrže ljudske letjelice. Arnold je rekao da su letjelice manevarski savršeno izbjegavale terenske prepreke, Drugim riječima, njima je netko upravljao baš kao što je on upravljao svojim zrakoplovom.

Kad su objekti nestali u daljini, Arnold je odletio do Yakime, sletio i odmah prijavio slučaj zrakoplovnom osoblju. Sljedećega dana novinari su navalili na njega tražeći intervju. „U to vrijeme još uvijek se vjerovalo da su Mars i i eventualno Venera imali naseljivu površinu", kazao je robert Sheaffer, skeptik i autor niza knjiga na temu neidentificiranih letećih objekata. „Ljudi su vjerovali da su ti NLO-i Marsovci koji su nas došli nadgledati jer smo tada imali nuklearno oružje."

Kako će vrijeme pokazati, ovo je bila prva od mnogih teorija o izvanzemaljcima. Tako je počela era viđanja NLO-a.

Autor Martin Kottmeyer je u svojem članku ("The Saucer Error," REALL News, 1993.) pojasnio kako je taj slučaj odmah dospio na sve relevantne novinske naslovnice toga vremena i brzo postao senzacija. Ubrzo su svi tražili te nove letjelice koje su, prema pisanju medija, imale oblik tanjura. U samo nekoliko tjedana kasnije prijavljeno je stotine slučajeva viđenja letećih tanjura. Ljudi su vjerovali da su vidjeli isto što i Arnold. Najveća ironija u čitavoj priči je ta, podsjeća Kottmeyer, što Arnold uopće nije prijavio da je vidio letjelice koje imaju tanjurast oblik. Arnold je rekao samo to da su objekti letjeli poprilično nepravilno, „kao kad bacite tanjurić po vodi", nešto poput „žabica" (kad dječaci bacaju oblutke po površini vode a ovi skakuću po njoj). Objekti su bili tanki i spljošteni kad se gledaju sa strane, a dok su se okretali, gledajući ih odozgo imali su oblik srpa ili polumjeseca. Međutim, izvjestitelj Bill Bequette iz United Pressa je Arnoldovu izjavu interpretirao tako kao da je ovaj rekao da je vidio letjelice u obliku zaobljenog diska. Benjamin Radford, stručnjak za NLO-e i zamjenik glavnog urednika Skeptical Inquirera je rekao da se radi o „najznačajnijem pogrešnom citatu u povijesti".

Fraza 'leteći tanjur' tako je označila početak NLO mitologije koja je izravno utjecala na prikaze i iskaze u filmovima, fotografijama, televizijskim programima, umjetničkim djelima pa čak i prijavama otmica od strane izvanzemaljaca i to sve do današnjeg dana.

Iako Arnold nije vidio leteće tanjure toga dana, mnogi vjeruju da je ipak vidio nešto. Nekoliko je teorija - raspršivanje meteora prilikom ulaska u atmosferu pod malim kutom. Druga je teorija da je vidio pelikane kako lete u određenoj formaciji i da je Arnold sve krivo procijenio (naročito jer je oblik bumeranga kojeg je Arnold nacrtao po slijetanju vrlo sličan pticama raširenih krila, no to ne objašnjava brzinu leta).

Bilo kako bilo, 24. lipnja leteći tanjur puni 64 godine.