Uklanjanje ugljikova dioksida iz atmosfere sve se češće predstavlja kao neizostavan dio klimatskih rješenja. No, novo upozorenje znanstvenika pokazuje da upravo taj narativ, ako nije praćen potpunom transparentnošću podataka i stvarnih troškova, može imati suprotan učinak. Može odgoditi smanjenje emisija i oslabiti klimatsku politiku u presudnom desetljeću. Ključni problem nije sama tehnologija uklanjanja ugljika, nego način na koji se o njoj govori, trguje i odlučuje.

Autori Reinhard i Planavsky razlikuju dva mehanizma kojima uklanjanje ugljika može potkopati klimatske napore. Prvi je izravna zamjena: organizacije kupuju ugljične kredite umjesto da smanjuju vlastite emisije, jer je to kratkoročno jeftinije. Problem nastaje kada se naknadno pokaže da ti krediti ne predstavljaju stvarno uklanjanje CO2. Analize dosadašnjih projekata, posebno u šumarstvu, pokazale su da velik dio takvih kredita ne odgovara stvarnim klimatskim koristima, što znači da su emisije u međuvremenu nastavile rasti.

Drugi, dugoročniji mehanizam je vremenska zamjena. Ovdje se smanjenje emisija danas odgađa uz pretpostavku da će buduće tehnologije uklanjanja ugljika biti dovoljno jeftine i skalabilne. Ako su te pretpostavke pogrešne ili pretjerano optimistične, društvo riskira da izgubi dragocjeno vrijeme, oslanjajući se na rješenja koja još nisu dokazana u praksi.

Dodatni problem je duboki nesrazmjer između ambicija i stvarnosti. Dok klimatski scenariji pretpostavljaju uklanjanje više gigatona CO2 godišnje do sredine stoljeća, današnja količina trajnog uklanjanja mjeri se tek u tisućinkama te potrebe. Istodobno, tržište ugljičnih kredita brzo raste, potaknuto interesom investitora i korporacija koje traže "net-zero" rješenja.

Tržišni rizici uklanjanja ugljika po fiktivnim cijenama

Autori upozoravaju i na tržišne rizike. Projekti financirani kapitalom za rizična ulaganja (Venture Capital) ili velike energetske kompanije mogu privremeno nuditi uklanjanje ugljika po cijenama ispod stvarnih troškova, stvarajući dojam da je riječ o jeftinom i lako dostupnom rješenju. Bez uvida u stvarne podatke o troškovima, nadzoru i dugoročnoj učinkovitosti, javnost i donositelji odluka nemaju alat za razlikovanje realnih rješenja od marketinških obećanja.

Rješenje koje autori predlažu nije tehničko, nego institucionalno. Traže radikalnu transparentnost: javno dostupne podatke o stvarnim troškovima po toni uklonjenog CO2, o trajnosti uklanjanja i o sustavima praćenja i verifikacije. Uz to, naglašavaju potrebu za jasnim razdvajanjem ciljeva, smanjenje emisija ne smije se miješati s uklanjanjem ugljika u jednoj "net-zero" brojci.

Takav pristup omogućio bi informiranu javnu raspravu i spriječio da uklanjanje ugljika postane izgovor za nečinjenje. U tom smislu, transparentnost nije prepreka razvoju novih rješenja, nego preduvjet da ona doista služe javnom interesu i klimatskim ciljevima.

U političkom diskursu se često percipira da će buduće uklanjanje CO2 moći nadoknaditi sadašnje emisije, no ta perspektiva može odgoditi već započete klimatske mjere. Ako je jeftinije kupiti kredit za CO2 nego ulagati u vlastita smanjenja emisija, kompanije mogu prolongirati dekarbonizaciju.

Analize su pokazale da ovakav pristup već propada u praksi - npr. studija o projektima očuvanja tropskih šuma otkrila je da približno 90 posto prodanih kredita ne odgovara stvarnom smanjenju emisija. Drugim riječima, nerealna optimistična očekivanja CDR-a mogu potaknuti pasivnost u djelovanju, s negativnim posljedicama po stvarni napredak dekarbonizacije.

Tržišna dinamika: Troškovi, manipulacije i kvaliteta

Na tržištu ugljičnih kredita trošak često odražava trajnost rezultata uklanjanja. Dugoročne metode poput direktne ekstrakcije CO2 iz zraka ili geološke mineralizacije, znatno su skuplje od brzih koraka sprječavanja emisija postojećim tehnologijama. U idealnom slučaju ta razlika u cijeni smatra se zaštitom samom po sebi, bilo bi jeftinije spriječiti emisiju nego čekati da drugi uklone ugljik. No, u praksi, bez transparentnih podataka o stvarnim troškovima i učincima, ne znamo koliki je zaista omjer troškova i koristi.

Reinhard i Planavsky upozoravaju da bez uvida u stvarne troškove i učinke ne možemo procijeniti pouzdanost svakog karbonskog "offseta". U takvim okolnostima financijski snažni igrači mogu manipulirati cijenama: startupi ili naftne kompanije mogu privremeno nuditi kredite ispod vlastitog troška ("predatorsko određivanje cijena") kako bi izgurali konkurenciju. Ti manevri često rezultiraju pritiskom na profit i isključivanjem održivijih inicijativa, dok se manje zajednice nalaze u nepovoljnijem položaju.

Transparentnost podataka i epistemološke neizvjesnosti

Ključni izazov u razvoju tržišta CDR-a leži u nejasnoći oko stvarnih učinaka i troškova projekata. Reinhard i Planavsky upozoravaju da bez otvorenog pristupa baznim podacima i metodama, predviđanja budućih emisija ovise o nesigurnim pretpostavkama (diskontne stope, trendovi cijena i sl.). Ograničen pristup takvim informacijama onemogućuje kreatorima politika i javnosti da procijene jesu li tvrdnje o uklanjanju ugljika utemeljene.

To otvara prostor za tzv. "transparency washing" - selektivno iznošenje podataka kako bi projekti djelovali pouzdano, dok se stvarne nesigurnosti prešućuju. U nedostatku pouzdanih provjera, odluke se prepuštaju pretpostavkama i marketingu, što stvara epistemološki rizik: povjerenje u CDR tehnologije mora se graditi na dokazima, a ne na neprovjerenim obećanjima.

Javne politike: Transparentnost kao uvjet povjerenja

S obzirom na ove rizike, Reinhard i Planavsky naglašavaju potrebu javnih mehanizama koji štite interese društva. Konkretno, predlažu jasno odvajanje ciljeva smanjenja emisija i trajnog uklanjanja ugljika - kako uklanjanje ne bi postalo alibi za odustajanje od dekarbonizacije, već bi svaka mjera imala zasebnu vrijednost. Također ističu da bi velike kompanije i države trebale uvjetovati kupovinu ugljičnih kredita potpunom transparentnošću: obvezom objave svih relevantnih tehničkih i troškovnih podataka za svaki projekt. Bez takvih zahtjeva prevelika očekivanja u CDR lako prelaze u "moralnu opasnost" - odustajanje od sadašnjih rezova emisija u vjeri da će tehnologija riješiti problem kasnije.

Autori upozoravaju da bez transparentnosti CDR može obećati previše, a isporučiti premalo, sa trajnim štetnim posljedicama za klimatske ciljeve. Stoga javne politike trebaju inzistirati na rigoroznoj transparentnosti: tek uz potpuno otvaranje podataka i preciznu evaluaciju troškova i učinka CDR-a možemo opravdano povjerovati njegovoj ulozi u borbi protiv klimatske krize.