Nedavno je objavljena prozu suvremene zadarske književnice Lade Vukić, Dobro mjesto za umiranje, u lijepoj, tvrdo ukoričenoj opremi na dvjestotinjak stranica, što je dobra mjera za današnjeg čitatelja, okruženog i izloženog raznovrsnim izazovima za trošenje slobodnog vremena.

Moram priznati, vrlo zanimljiva deskripcija otočkog života, muškaraca i žena, izdvojenih i izoliranih u zasebnu zajednicu, gdje svi o svakome sve znaju, pa i ono duboko skrivano ,napisano na hrvatskom standardu, uz dijaloge na lokalnom govoru.

Svaki se otočanin i otočanka nose ovako ili onako sa svojim životima, od vozača Laude, preko lijepe žene Marije s lutkom, koja je sva na svoju ruku i nezinog pratitelja Nebodera, kepeca, sve počinje i završava s polaganjem Stojanove urne. U međuvremenu smo dotaknuli, zavirili u tuđe živote, prepune nezadovoljstva, zavisti, boli i beznađa.

Cijeli niz likova defilira kroz ovu zanimljivu prozu, neki se likovi ističu više, poput don Darija ili Jelene ili Violete ili Željke ili razočaranog čovjeka koji čeka smrt na svom brodu... Dellorco...i mnogi drugi.

Nije nevažno reći kako se zbivanja odigravaju u vrijeme pustošenja gospodarstva u Hrvatskoj i kasnije rasprodaje preostaloga.

Također, recimo, na otoku se snima film o migrantima s pravim glumcima i statistima otočanima.