Onaj tko kao izbjeglica dođe u Njemačku, mora podnijeti zahtjev za azil kod pograničnih službi, policije ili drugih nadležnih službi. Tražitelji azila se potom šalju u kolektivne primarne prihvatne centre. Tko će biti poslan u koji centar i u koju njemačku saveznu pokrajinu odlučuje se po tzv. Königsteinskom ključu. Jer izbjeglice bi trebale biti barem približno ravnomjerno raspoređene u svih 16 saveznih pokrajina - ona koja ima više stanovnika, trebala bi prihvatiti i veći broj izbjeglica. Tako, recimo, Sjeverna Rajna i Vestfalija prihvaća 21 posto, a Brandenburg samo tri posto tražitelja azila.

Ponekad, međutim, raspodjela ovisi o slobodnim kapacitetima u centrima i o tome odakle izbjeglice dolaze jer ne prihvaćaju svi centri izbjeglice iz svih zemalja.

Prva stanica

Izbjeglice u početku uvijek moraju živjeti u tim primarnim prihvatnim centrima.

Često su to prostori ograđeni žicom u kojima imaju liječnika, kantinu i zajedničke spavaonice, a centri su pod policijskim nadzorom. Svaki tražitelj azila ima pravo na oko 6,5 četvornih metara stambenog prostora.

Opskrbljuje ih se odjećom, cjepivima i drugom potrebnom pomoći. Djeca dobivaju dodatnu pomoć kako bi mogla pohađati školu.

U primarnim prihvatnim centrima prikupljaju se osobni podaci izbjeglica, fotografiraju se i uzimaju im se otisci prstiju koji se prosljeđuju Saveznoj kriminalističkoj službi koja provjerava je li tražitelj azila u nekoj drugoj europskoj zemlji već predao zahtjev za azil.

U tim centrima rade djelatnici Savezne službe za migracije i izbjeglice (BAMF). Oni ispituju razloge bijega izbjeglica iz zemlje porijekla, jer bi u svakom zahtjevu najvažniju ulogu trebala igrati pojedina sudbina. U ispitivanjima koja nisu javna, razlozi dolaska moraju se izložiti usmeno, uz nazočnost prevoditelja. Zapisnik razgovora dobivaju obje strane. Tada se odlučuje hoće li uopće biti pokrenut postupak za dodjelu azila. Ponekad nema nikakvog temelja na osnovu kojega se nekome može dodijeliti azil, jer je on već registriran u nekoj drugoj članici Europske unije. Osobe kod kojih je to slučaj odmah se šalju u tu zemlju.

Druga postaja

Nakon tri mjeseca ističe obveza boravka u primarnom prihvatnom centru.

Tada se tražitelji azila, prema strogim, kompjuterski određenim kvotama, raspoređuju po okruzima u saveznoj zemlji u kojoj se nalaze. Oni tada najčešće žive u zajedničkom smještaju kojima upravljaju razne privatne organizacije ili humanitarne organizacije. Neke općine daju im na korištenje i stanove u stambenim zgradama. Neke izbjeglice mole da ih se pošalje u savezne države u kojima žive njihovi rođaci, ali takve molbe se moraju ispuniti samo ako se radi o bračnim partnerima ili maloljetnoj djeci.

Od početka ove godine izbjeglice se mogu slobodno kretati po Njemačkoj, dok je to ranije bilo uređeno drugačije i izbjeglice su se smjele kretati samo na području oko mjesta stanovanja.

Za razliku od primarnih prihvatnih centara koje financira država, ovaj sljedeći smještaj za izbjeglice moraju financirati općine koje za to dobivaju određena paušalna sredstva od pokrajinske vlade. I tu postoje velike razlike. Bavarska, recimo, preuzima sve troškove, dok druge savezne pokrajine iz vlastite blagajne plaćaju samo 20 posto troškova.

Sada tražitelji azila smiju i raditi. Ali šanse da će dobiti posao su trenutačno male. Oni koji ne rade, dobivaju mjesečnu naknadu u visini od 352 eura i plaćeni su im troškovi za stan i grijanje. Ali, imaju pravo i na dodatnu financijsku pomoć koju onda preuzima opet država.

Mučno čekanje na odluku

Postupak donošenja odluke o dodjeli azila u načelu ne bi trebao trajati duže od tri mjeseca, ali u prosjeku ipak traje znatno duže, ponekad i više od godinu dana.

Razlog za to je veliki porast broja izbjeglica koje dolaze u Njemačku. Iznimke su trenutno izbjeglice iz Sirije i Iraka kojima se u pravilu u ubrzanom postupku dodjeljuje status izbjeglice. Po skraćenom postupku - "u roku od nekoliko dana" - bi se trebali obrađivati i zahtjevi izbjeglica iz zemalja porijekla koje se smatraju sigurnima, kao što su recimo Srbija i Makedonija, u kojima u pravilu ne postoje politički razlozi za odlazak iz zemlje.

Odluka u postupku dodjele azila uvijek se uručuje u pisanoj formi. U njemu se nalazi i obrazloženje i, ukoliko je potrebno, pouka o pravnom lijeku te upute za prijevod. Ako je odgovor na zahtjev potvrdan, tražitelj azila dobiva dozvolu boravka na tri godine i pravo na socijalnu pomoć. Nakon isteka tok perioda, slučaj još jednom ide na provjeru.

Kao posebni slučajevi važe osobe kojima u zemlji porijekla prijete mučenje, smrtna kazna ili građanski rat - za njih vrijedi tzv. "međunarodno pravo na zaštitu", tako da u zemlji mogu ostati godinu dana, a nakon toga se i njihovi zahtevi još jednom provjeravaju.

Ako je pak zahtjev za azil odbijen, osobe se "deportiraju" iz zemlje.

Proteklih godina je u Njemačkoj bilo više od 10.000 takvih slučajeva. Oni se, doduše, mogu žaliti pred sudom, ali za to im je potreban odvjetnik.

U nekim slučajevima se, unatoč odbijenici, može ostati u Njemačkoj. Ako osoba nema putovnice ili ne postoji zrakoplovna linija za zemlju njezinog porijekla jer je ova pogođena građanskim ratom onda ta osoba dobiva privremenu dozvolu boravka, tzv. "Duldung". I ako neka osoba ima dijete s državljaninom Njemačke, ne može tek tako biti deportirana iz zemlje.

U određenim slučajevima izbjeglice imaju pravo ponovno predati zahtjev za azil. Međutim, takav zahtjev obrađuje se samo u slučaju da se pravna situacija promijenila (na primjer da se situacija u zemlji porijekla drugačije tretira) ili da su se pojavili dokazi koji u prvom procesu nisu stajali na raspolaganju.