Memoare pod naslovom 'Histoire de Ma Vie' ('Priča mojeg života') ostarjeli je Casanova (1725-1798) pisao posljednjih godina svojeg života u egzilu u Češkoj, želeći se tako, kako je sam govorio, 'spasiti od ludila i spriječiti da umre od tuge'. Venecija u kakvoj je odrastao više nije postojala, Pariz kakav je volio razorila je revolucija, i pisanje mu se činilo kao jedini lijek od dosade koja ga je mučila.

Knjiga, objavljena dva desetljeća nakon njegove smrti 1798, trebala je osigurati besmrtnost čovjeku čije je ime postalo sinonim za neodgovornog ljubavnika. No, stvarni opseg i pojedinosti Casanovinih seksualnih pustolovina do danas su ostali većim dijelom skriveni, prvo pod paskom njemačkog puritanizma, a potom zbog nečega što moderni stručnjaci ocjenjuju kao 'površnu, pa čak i pogrešnu prepisku njegova pisanja'.

No, već prvi od ukupno četiri toma Casanovine 'Priče mojeg života' ('Histoire de Ma Vie'), koji izlazi 25. travnja na 1500 stranica u izdanju francuskog izdavača Laffonta, razotkrit će Casanovu u punom sjaju, a temelji se na originalnom rukopisu na 3.682 stranice koji je francuska Nacionalna knjižnica otkupila 2010. od anonimnog vlasnika za oko 7,5 milijuna eura.

U njemu se taj avanturist i pisac razotkriva kao 'mnogo složenija osobnost od klišeja kakvim je postao', kaže profesor Sveučilišta u Nici i stručnjak za Casanovu Jean-Christophe Igalens, koji je jedan od koproducenata knjige. 'Da, bio je zavodnik, ali i njega su zavodili. Volio je žene s kojima je ljubovao. Nije bio tek površan lik koji je žene odvlačio u krevet i potom ih ostavljao - imao je s njima ispunjene odnose', tvrdi Igalens.

Godine 1821, 23 godine nakon autorove smrti, Casanovin je nećak rukopis prodao njemačkom izdavaču Friedrichu Arnoldu Brockhausu zainteresiranom za objavljivanje talijanskih autora 18. stoljeća. No, Brockhaus je ocijenio da je djelo neobjavljivo zbog svoje nemoralnosti kao i zbog činjenice da je francuski tekst bio 'začinjen' talijanskim riječima. Pristao ih je objaviti tek nakon temeljitog 'čišćenja' i uklanjanja dijelova koji su se smatrali previše grubima, te je sljedećih 140 godina to bila jedina verzija dostupna čitateljstvu, dok je original ostao 'pod ključem'.

Originalni je rukopis gotovo izgubljen kada je Brockhausov ured 1943. razoren u savezničkom bombardiranju - navodno se i sam Winston Churchill raspitivao za njega. No, čudom je spašen te je pohranjen u bankovni sef. Rukopis je prvi put u cijelosti objavljen 1960. na francuskom jeziku, nakon čega je 1966. uslijedila i engleska verzija. No, francusko je izdanje objavljeno u žurbi te je sadržavalo brojne greške i neistinitosti, pojašnjava Igalens. 'Novo izdanje mnogo je ozbiljnije. Ono ne sadrži nikakva neočekivana otkrića koja će iz temelja izmijeniti našu predodžbu o Casanovi, no u nekim je dijelovima posve drugačije i daleko preciznije u brojnim pojedinostima', kaže.

Kako bi te razlike bile vidljivije, nova knjiga sadrži obje verzije rukopisa.