Za nama je tjedan obilježen još jednom kulminacijom predizborne i izborne halabuke na koju se mora osvrnuti. Dva sudionika i dva različita svijeta u jednome meču, jednoj (bivšoj) stranci i, naravno samo jedan pobjednik. Napadi su pljuštali sa svih strana, obrane su bile brze, ali modrice su se na kraju ipak morale liječiti u završnim govorima, ali kako se čini i nakon službenog kraja. Pa krenimo redom.

1. Prvo mjesto među ovotjednim izjavama, ponajviše zbog značenja samog događaja, a manje zbog sadržaja, zauzima govor novoizabranog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Govor koji je obilježio kraj dugačke kampanje i izbornog procesa vjerojatno je više obradovao onu polovicu birača koja je izbore ignorirala, nego onih malo više od pola drugih 50 posto birača koji su glasali za Ivu Josipovića.

A novi predsjednik je, staloženo i smireno, između ostaloga najavio kako će njegov usklađeni orkestar reprizu pobjedničke simfonije odsvirati za pet godina što je, istina, obradovalo i one koji su za njega glasali i one koji su se izlaska na birališta suzdržali pa bi se moglo reći da je bilo istine u onom dijelu govora u kojem je novi predsjednik rekao da želi "spajati, a ne razdvajati".

2. Na drugome mjestu drugoplasirani drugi kandidat drugog kruga predsjedničkih izbora koji se svojevremeno i hvalio drugom po redu članskom iskaznicom u svojoj nekadašnjoj stranci. Milan Bandić je u svom gubitničkom govoru kampanju zaključio otprilike kako je i počeo, spominjanjem mržnje, netolerancije, netrpeljivosti i inih negativnosti koje su mu se, gledano kroz njegove suzne oči, srušile na glavu sa svih strana.

Jedino što nakon tog govora i spominjanja na ovim prostorima nezabilježene mržnje u zadnjih 20 godina ostaje upitno je - gdje je bio zagrebački gradonačelnik dok su mržnja i netrpeljivost između 1991. i 1995. bili jedini osjećaji bilježeni na tim prostorima? Istim onima koje je, usput rečeno, uzduž i poprijeko pregazio, čak i bosonog po ledu. No, to pitanje bi mu možda trebali postaviti članovi nekih od udruga koje su ga tijekom kampanje podržale.

3. O predsjedničkim izborima se, naravski a pomalo i narodno, oglasio i predsjednik na odlasku Stjepan Mesić. On je komentirajući izbor Ive Josipovića izjavio kako smatra da njegov nasljednik nema strasti kao neki drugi političari. To je možda i istina, a možda se radi i o neprimjetnim strastima, kako je i sam Mesić priznao, ali većina birača koja se opredijelila za SDP-ovog kandidata vjerojatno je to učinila upravo iz tog razloga jer im je viška strasti i manjka intelekta u politici po svoj prilici više nego dovoljno.

4. Premijerka Jadranka Kosor još se jednom susrela sa slovenskim kolegom Borutom Pahorom. Ovaj put susret nije protekao u čarobnom Trakošćanu, ali niti na Brdu pri Kranju nije nedostajalo premijerske 'romantike'. Nakon Pahorove izjave kako se vatra između nas nikada neće ugasiti ostalo je upitno radi li se o vatri koja je žarila i palila slovensko-hrvatskim odnosima, o vatri koja je gorjela u kaminu između njega i premijerke Kosor, ili o nekoj simboličkoj vatri koja gori između njega i hrvatske premijerke.

Sumnje u to o čemu se u stvari radi nije odagnala niti izjava premijerke koja je rekla kako je "ispunjena zadovoljstvom", ali se na žalost nema vremena ostati "niti skijati niti sanjkati". Na žalost i javnost i sedma sila ostali su uskraćeni informacije o meniju koji je bio priređen za premijere te se može samo nagađati je li bilo poznatih "kranjskih kobasica" i tko na kraju krajeva u cijeloj susjedskoj priči koga ...