NATO izjava kojom se izražava željenje zbog smrti mlađeg sina i troje unučadi Moamera Gafafija, rijetko je viđen cinizam. Malo je vjerojatno da je Gadafi sakrio svojeg sina i unučad u vojnom objektu, čak i nakon mjesec dana žestokog bombardiranja glavnog grada Tripolija od strane zapadnih sila. Umjesto toga, radilo se o napadu na kuću u civilnom dijelu grada, s namjernim ciljem smaknuća libijskog vođe, ali na žalost onih koji su operaciju inicirali, dobio se samo nusprodukt zvan "kolateralne žrtve".

Svidjelo se to nekome ili ne, ove operacije ne spadaju pod domenu UN-ovog mandata u Libiji. Pokretanje vojne sile objašnjeno je namjerom da se zaštite civili, a ne ubije Gadafi, ili još gore, njegova djeca i unučad. Još okrutnija je činjenica da se napad dogodio samo nekoliko sati nakon što je Gadafi javno objavio da je spreman pregovarati sa zapadnim silama u zamjenu za prekid vatre.

Jasno je da vojna akcija pod NATO kontrolom nije poduzeta kako bi se ublažila humanitarna kriza u zemlji, već da se sabotira vlada i smaknu ljudi koji je vode. Kako prenose lokalni mediji, u cilju da pogodi televizijska postaja u kojoj se navodno trebao pojaviti Gadafi, NATO je greškom bombardirao Libijsku udrugu za oboljele od Downovog sindroma. UN ne služi ovoj svrsi. Zajednica naroda ne može indirektno sponzorirati napade kojima je cilj egzekucija.

No, koliko slučajno ili namjerno je tempirano jučerašnja akcija smaknuća Bin Ladena kako bi se pažnja svijeta i medija odmaknula od zločina protiv čovječanstva koje provode isti oni čija osuda takvih zločina je najglasnija?