Što je znao njemački ministar financija, ne samo sadašnji (kojeg su postavili socijaldemokrati) nego i prethodni (iz redova kršćanskih demokrata)? I je li ministar uopće nešto znao? Je li to onda znala i kancelarka i što je onda o tome rekla u Kini? Koju ulogu tu igraju Indonezija i Dubai? Sad se čuje da tu prste imaju i Bjelorusija i Rusija. I gdje je zlikovac? Je li to doista Jan Marsalek, bivši direktor financija koncerna Wirecard koji je bio izlistan i u "klubu najvećih", DAX-u? A što je sa predsjednikom uprave Markusom Braunom kojeg čas uhićuju, a čas puštaju uz polog?

I last not least, nego možda doista najvažnije pitanje: kako je uopće bilo moguće da jedna malena njemačka tvrtka koja je krenula trgovati digitalnim sustavom plaćanja postala koncern izlistan u DAX-u koji je bio vredniji od Deutsche Bank, a onda se odjednom našao pred bankrotom jer u njegovoj blagajni zapravo nikad nije bilo 1,9 milijardi eura - i to nitko nije primijetio. Ni ured za reviziju EY (bivši Ernst & Young), niti ured za nadzor vrijednosnicama Bafin, niti Njemačka savezna banka... A ni sva moguća ministarstva, sve do ureda kancelarke. Koliko onda uopće vrijede svi sustavi zaštite vrijednosnica koje bi njemački svijet novca trebali učiniti i vjerodostojnim i atraktivnim?

Gomila pitanja. I na sva u ovom trenutku nema odgovora ako se pogleda u kojoj mjeri je zapletena priča oko Wirecard AG i njegovih šefova Brauna i Marsaleka.

Novo doba novca, stare metode lopovluka

Tu su najprije neke, manje ili više pouzdane činjenice: dioničko društvo Wirecard je tvrtka sa sjedištem u Aschenheimu u Bavarskoj za koju je, prema posljednjim službenim podacima, radilo oko 5.800 djelatnika. Njen posao: razvoj digitalnog oblika plaćanja (koje bi se u neko doba trebalo integrirati s vlastitom bankom). Za tu uslugu tvrtka ubire jednu malenu proviziju, ali je prihod na koncu ispao velik: 2006. je Wirecard dospio u TecDax, a u rujnu 2018. je došao na mjesto Commerzbanka u njemački burzovni indeks DAX, dakle u maleni krug od 30 najvažnijih njemačkih tvrtki sa čijim se dionicama trguje. A onda i ova činjenica: u lipnju 2020. je Wirecard prijavio insolventnost.

Naravno, nakon toga je ta tvrtka u samo nekoliko dana izgubila više od dvije trećine svoje burzovne vrijednosti. Šef Markus Braun je bio uhićen, između ostalog, i zbog manipulacije tržišta, onda je pušten uz kauciju od 5 milijuna eura, a sad je opet iza rešetaka. Chief Operating Officer, što bi valjda trebalo značiti "izvršni direktor" Jan Marsalek je nestao netragom. Za njim je izdan uhidbeni nalog, a tek se sluti gdje bi on mogao biti.

Oba glavna lika su Austrijanci kojima je tijekom godina uspjelo svoju tvrtku iz okolice Münchena "prodati" kao veliku njemačku nadu u prijelazu sa staromodnog bankarskog poslovanja u doba digitalnog svijeta novca: dakle bitovi umjesto kasice-prasice.

Prilično je potrajalo dok su mnoge glasine i izvještaji postali dovoljno jasni kako bi bilo očito da je Wirecard - sve u svemu - postigao svoju veličinu gradeći tornjeve u oblacima. Ovog lipnja je i ured za reviziju EY odbio staviti svoj potpis pod njegovu bilancu, uslijedila je izvanredna provjera konkurentnog ureda KPMG. Na koncu je Wirecard morao priznati kako se ne može naći 1,9 milijardi eura koji su se teoretski nalazili u knjigama i koji zapravo vjerojatno uopće ne postoje. Time se jednim potezom pera čitava četvrtina čitavog iznosa bilance Wirecarda pretvorila - u ništa. I sve to nitko nije primijetio?

Da čujemo sad i vas!

To je pitanje koje bi moglo ugroziti ugled čitavog njemačkog sustava za nadzor prometa vrijednosnicama. Ovog tjedna je konačno donesen i zaključak da se već ovog mjeseca - slijedeće srijede, 29. srpnja, treba okupiti povjerenstvo za financije Bundestaga na izvanrednoj sjednici jer i političari trebaju dati nekoliko zanimljivih odgovora.

Na primjer: kad već uredi za reviziju kao što je EY nisu htjeli ništa vidjeti i čuti, zašto nisu reagirali Bundesbank i Ured za nadzor pružanja financijskih usluga BaFin koji je dio središnje banke? Jer već se dugo čuju sumnje, koliko je Wirecard doista ono što se činilo da jest.

A onda i ovo: zašto se i kancelarka Merkel još u rujnu prošle godine u Kini založila za širenje poslovanja Wirecarda u toj zemlji, makar je u njenom Ministarstvu financija već trajala istraga o toj tvrtki? Jer tada se već slutilo da će tu biti posla i za policiju.

I sve u svemu: Što je njemačka vlada znala o Wirecardu i zašto nije učinila ništa, odnosno zašto je činila ono što je činila?

Na kapaljku

"Ovo je posljednja prilika vladi za izbjegavanje osnivanja istražnog povjerenstva", sažima političar Zelenih Danyal Bayaz. Jer i u Bundestagu je mnogo onih koji imaju dojam kako vlada istinu govori tek na sićušnu kapaljku - a i to tek kad je se žestoko stisne.

A istražno povjerenstvo će imati puno posla - i trebat će mnoge prevoditelje za strane jezike. Jer kako se čini, u svakom slučaju će trebati pogledati i u Rusiju. Tamo naime i prema posljednjim izvješćima koja se već čitaju kao krimić - ili je to već špijunski roman? - vodi trag i nestalog direktora Wirecarda Jana Marsaleka.

Proteklih dana su novinari Spiegela i Handelsblatta zajedno s istraživačkom platformom Bellingcat, postepeno otkrivali detalje kamo je bježao bivši direktor. Prvo se čulo kako je Marsalek utekao u Indoneziju, ali očito su se pojavili dokazi o njegovom putu preko Klagenfurta i Talina u Minsk u Bjelorusiji. I kod toga se čuje kako nije tamo ostao, nego je produžio u Rusiju. Handelsblatt tvrdi da zna kako se Marsalek trenutno nalazi na jednom imanju u okolici Moskve - pod nadzorom ruske vojne tajne službe GRU. U Kremlju o svemu tome nemaju pojma, barem tako tvrdi glasnogovornik Dimitrij Peskov.

Je li uopće znamo što ne znamo?

Marsalek bi mogao biti glavna figura u ovom skandalu - ili je i on tek figura kod koje je netko drugi vukao konce. Doduše on je formalno bio odgovoran za međunarodno poslovanje Wirecarda što onda obuhvaća prije svega akvizicije u zemljama Azije. A on je bio i odgovoran da poslovne knjige izgledaju što bolje, makar je posao u samoj Njemačkoj bio mršav. Tu nije samo riječ o kulama u oblacima, nego i o mogućem čitavom sustavu pranja novca. Ali tu sad dolazi opet pitanje: po čijem nalogu? Više medija je izvještavalo kako se Austrijanac Marsalek znao hvaliti svojim vezama s tajnim službama, ne samo u Beču, nego i u Palmiri u Siriji - ili u Moskvi.

Je li tu zapravo uopće nije bilo riječi o modernom i digitalnom načinu plaćanja nego je toranj Wirecarda nastao na posve staromodnom kriminalu gdje se dobit onda trebala oprati u mutnim poslovima? Možda bi parlamentarno istražno povjerenstvo bila prije šansa nego opasnost. Ne samo za vladu u Berlinu, nego i za njemački sustav financija.