Pretile osobe postoje oduvijek, ali tek odnedavno pretjerana tjelesna težina postaje zdravstveni problem broj jedan. Svjetska zdravstvena organizacija obznanila je da na svijetu više od milijarde ljudi ima prekomjernu tjelesnu težinu. Prvi je put broj osoba s prekomjernom tjelesnom težinom nadmašio broj neuhranjenih osoba. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama više od 65 posto odraslih ima prekomjernu tjelesnu težinu, a svaki treći Amerikanac je pretio.

Ono što najviše zabrinjava je porast patološki pretilih osoba (preko 50 kg više od adekvatne tjelesne težine). No, problemi s pretjeranom tjelesnom težinom ne zaobilaze niti našu zemlju.

Globalizacijom i urbanizacijom ovaj problem postaje sve veći. Ako nastavimo otvarati restorane brze hrane, neće proći puno vremena i počet ćemo viđati patološki pretile osobe i na našim ulicama. Svjetska zdravstvena organizacija pretpostavlja da će do 2015. godine broj osoba s povećanom tjelesnom težinom porasti na milijardu i pol te će najveći porast biti u zemljama u razvoju radi prelaska na prehranu bogatiju energijom, mastima, solju i šećerom, uz smanjenje tjelesne aktivnosti zbog urbanizacije.

Samo u Americi danas prekomjernu tjelesnu težinu ima više od 25 milijuna djece, što dovodi do paradoksa da je očekivano trajanje života djece u prosjeku manje od očekivanog trajanja života njihovih roditelja.  

Tko je pretežak

Muškarac s više od 25 posto tjelesne masti, a žena sa 30 posto smatraju se predebelima. Jednostavan indeks za procjenu pretilosti je BMI (Body Mass Index) koji se izračunava kao težina u kg podijeljena s kvadratom visine u metrima. Svatko od nas jednostavno može izračunati svoj BMI. Osoba s prekomjernom tjelesnom težinom ima BMI 25-30 (što bi za osobu visoku 180 cm iznosilo od 81 do 97 kg). Pretila osoba ima BMI između 30-35, što znači da bi osoba visoka 180 cm bila pretila ako je teška od 97 do 113 kg. Klinički pretila osoba je ako je BMI do 40 (težina do 130 kg), dok se iznad tih vrijednosti govori o  patološkoj pretilosti. Danas se procjenjuje da je gotovo 10 milijuna Amerikanaca patološki pretilo.

Zašto se debljamo

Uzroci porasta tjelesne težine na prvi se pogled čine jasni. Kad energetski unos hrane postane veći od energije potrošene bazalnim metabolizmom (energija potrebna za rad naših organa pri mirovanju) te tjelesnom aktivnošću, višak unesene energije skladištit ćemo u masno tkivo. Masne stanice prvotno povećavaju svoj volumen, a nakon što se više ne mogu širiti, povećava im se broj.
Tako je primjerice kod pretile djece broj masnih stanica puno veći nego kod djece normalne težine.

Gubitkom tjelesne težine možemo samo smanjiti veličinu masnih stanica, a ne i njihov broj, što dodatno otežava gubitak tjelesne težine.     Regulacija unosa hrane (apetit) i tjelesne težine je kompliciran proces koji često zataji u ljudi, dok je u životinja ova regulacija dobro očuvana. Tek uplitanjem ljudi (kućni ljubimci ili medvjedi koji se hrane otpacima iz restorana brze hrane), i životinje također mogu postati pretile.

Jedan od regulatora apetita i metabolizma je i hormon inzulin koji se izlučuje nakon obroka te omogućava ulazak glukoze u stanice. Nedjelotvornost inzulina na stanice (inzulinska rezistencija) je osnovni poremećaj u pretilih osoba i u šećernoj bolesti tipa II.

Hormon leptin otkiven je 1994. godine te su znanstvenici polagali velike nade u terapiji pretilosti. Leptin se izlučuje iz masnih stanica koje skladište mast te smanjuje apetit. U nedostatku leptina osjećamo glad, što može biti uzrok pretilosti u nekih osoba (na slici, miš kojem nedostaje leptin u odnosu na normalnu životinju). Nasuprot leptinu, ghrelin je hormon koji se stvara u želucu, a otvara apetit.

Gdje najčešće griješimoSindrom noćnih obroka, nesanica, gubitak apetita ujutro te polovica hrane unesena nakon 18 sati vezana je uz pojavu pretilolsti.
Prežderavanje - 30 posto pretilih ljudi mogu u jednom obroku pojesti 5000-15000 kcal. U Americi su najveći krivci za to restorani koji radi konkurencije povećavaju porcije hrane do nevjerojatnih granica. Nerijetko posjetitelji restorana povraćaju nakon takvih preobilnih obroka.

Neredoviti obroci - više kalorija će se uskladištiti ako jedemo velike neredovite obroke.

Uzroci pretilosti

Nesrazmjer između unosa energije hranom i potrošnje energije razlikuje se od osobe do osobe. Mnogo čimbenika utječe na te razlike, od genetskih do utjecaja okoline. Danas je identificirano gotovo 200 gena koji na ovaj ili onaj način utječu na pojavu pretilosti. Genetski čimbenici mogu utjecati na broj masnih stanica koje ima neka osoba ili dovesti do poremećaja fine regulacije unosa hrane. Osobe s ovim genetskim poremećajima mogu još uvijek svjesno kontrolirati unos hrane.

Ono što uvjetuje porast broja pretilih ljudi su promjene u njihovoj okolini. Zapadnjački način života se širi, a time raste i broj pretilih ljudi na Zemlji. Danas ljudi imaju sve manju potrebu za kretanjem (sve jeftiniji transportni sustavi), djeca se sve manje igraju vani te većinu slobodnog vremena sjede pred televizorom ili kompjutorom. U utrci za profitom hrana se danas obrađuje na taj način da joj se trajnost produljuje, uz dodavanje konzervansa i aditiva, ali se pritom gube povoljni sastojci, kao vlakna, a ostaju šećer, sol i masti.

Poznato je da, iako u malom broju slučajeva, neke bolesti mogu dovesti do pretilosti. Hormoni štitnjače održavaju bazalni metabolizam te njihov nedostatak može dovesti do smanjenja potrošnje energije za održavanje osnovnih životnih funkcija. Ako i dalje unosimo jednaku količinu energije, višak ćemo skladištiti u masti. Tipičan oblik pretilosti prouzročit će i suvišak kortizola kod Cushingova sindroma (hormone stresa) ili njegova primjena u terapijske svrhe. Pretilost u žena može biti izazvana i policističnom bolesti jajnika prouzročenom viškom muških spolnih hormona. Neki lijekovi, kao steroidi, antidepresivi ili tablete za kontracepciju mogu također dovesti do pretilosti.

Sve deblja djeca

Pretilost kako u odraslih tako i u djece povezana je s povećanom pojavom velikog broja smrtonosnih bolesti današnjice, kao na primjer šećerne bolesti tipa II, povišenog krvnog tlaka, povećanja kolesterola, promjena na zglobovima, problema s disanjem te neplodnosti. Pretilost pogoduje i razvoju nekih zloćudnih tumora - debelog crijeva, prostate u muškaraca te žućnog mjehura, maternice i jajnika u žena. Samo u Americi danas prekomjernu tjelesnu težinu ima više od 25 milijuna djece (30 posto adolescenata), što dovodi do paradoksa da je očekivano trajanje života djece u prosjeku manje od očekivanog trajanja života njihovih roditelja.

Mayo klinika otkrila: Krive su bakterijeZnanstvenici s Mayo klinike povezuju nazočnost različitih bakterija u crijevu s pojavom debljine. Pokazano je da ljudi koji nemaju problema s težinom imaju druge tipove bakterija u usporedbi s pretilima. U pokusima na životinjama je pokazano da miševi bez bakterija u crijevu imaju 40 posto manje tjelesne masti u usporedbi s normalnim miševima. Kada se takvim miševima bez bakterija implantiraju normalne bakterije crijeva koje se nalaze u odraslih miševa, njihov postotak tjelesne masti poraste za 60 posto u samo dva tjedna uz pojavu inzulinske rezistencije, porasta broja masnih stanica, povećanja razina glukoze i leptina u krvi. Pretpostavlja se da bakterije u crijevima pospješuju energetsko iskorištavanje hrane te pospješuju spremanje viška energije u masno tkivo. 

Bez jo-jo efekta

Prije uzimanja terapije, koja još uvijek nije toliko uspješna koliko bismo mi to željeli, ili podvrgavanju kirurškim zahvatima smanjivanja želuca, treba se usredotočiti na mršavljenje ‘jednostavnim’, ali kontroliranim smanjenjem unosa hrane te posebice na porast potrošnje energije povećanom tjelesnom aktivnošću. Treba imati na umu da promjene u načinu života i prehrambenim navikama moraju biti trajne.

Nekim je ljudima to teško jer se navike ne mijenjaju preko noći pa je potrebna pomoć okoline i društva da osobe ostanu motivirane. Izbjegavajte moderne dijete koje su uglavnom kratkoročno učinkovite, što dovodi do pojave jo-jo efekta (kao npr. poznata Atkinsonova dijeta).    

Unos energije hranom ne znači automatski da moramo i jesti manje. Cilj svake dijete je povećan unos neprobavljivih vlakana (celuloza) u voću i povrću te se ono, osim kao izvor vitamina i proteina, preporučuje u najvećoj količini. Zamjena rafiniranog brašna integralnim (kruh, tjestenina) povećava unos vlakana, što smanjuje pojavu tumora debelog crijeva.

Na vrhu piramide su rafinirani šećeri koji imaju i najveći glikemijski indeks tj. dovode do naglog porasta glukoze što je poticaj za izlučivanje pretjerane količine inzulina te dugoročno vodi do pojave inzulinske rezistencije. Velika se pažnja također mora posvetiti i vremenu. Treba jesti polako i svjesno. Mozak treba vremena da primi signal iz probavnog sustava da smo pojeli dovoljno (oko 20-ak minuta). Ako jedemo prebrzo, pojest ćemo puno više od onog što nam uistinu treba. Nemojte jesti i gledati TV jer pritom kutiju sladoleda ili vreću čipsa pojedete a da niste ni svjesni da jedete.

Vodite dnevnik jer ćete tako osvijestiti i sve one sitne međuobroke koje zaboravljate tijekom dana. Izbjegavajte situacije koje vas navode na jelo i prežderavanje. Uz smanjenje unosa energije, neizbježno je i povećati tjelesnu aktivnost. Ono što je cilj smanjenja tjelesne težine jest da ipak na kraju naša djeca žive dulje od nas.

Aleksandra Sinđić: Moje američko iskustvo 

Još nisu debeli koliko bi mogli biti!

N akon samo par tjedana od dolaska u Ameriku, shvatila sam da moja odjeća postaje sve manja i manja. Prvo sam kupila vagu te se pokušala naviknuti na funte umjesto kg (što izgleda još strašnije - 1 kg je 2,2 funte). Iako sam imala osjećaj da pazim što jedem, nešto definitivno nije bilo kako treba. Počela sam čitati etikete na namirnicama koje sam kupovala. Teško je bilo naći proizvode bez ogromnih količina soli, šećera i kukuruznog sirupa koji podiže kalorijsku vrijednost namirnica (u većini američkih gradova nema tržnica te se namirnice mogu kupiti jedino u velikim trgovačkim centrima).

Na moje veliko čuđenje pronašla sam mlijeko sa 12 posto masti te shvatila da se moja svakodnevna jutarnja kava sastoji od barem 3 dl tog mlijeka, što mi je bilo dovoljno energije za cijeli dan. Uskoro mi je postalo jasno da ću, da bih ostala na koliko-toliko razumoj tjelesnoj težini, morati ići u teretanu barem 3 puta tjedno po 2 sata ili srezati obroke na trećinu prijašnjih. Kako sam oduvijek obožavala hodati, u SAD-u sam to pokušala samo jednom, ali činilo mi se opasnije za moj život nego višak kilograma.

Uz ove kalorijske vrijednosti hrane, masovnog prestajanja pušenja, Amerikaci još i nisu tako debeli kakvi bi mogli biti. Kad već ne hodaju jer nemaju gdje i kad je hrana (vjerojatno iz komercijalnih razloga) puna soli, šećera te prekalorična, Amerikanci su pribjegli jednostavnijem rješenju. Smanjuju si želudac tako da je im je odjednom teško pojesti i jednu jabuku. I opet na kraju netko i na tome zarađuje…