Uoči planiranih pregovora o slobodnoj europsko-američkoj gospodarskoj zoni, Francuska i dalje ostaje nepopustljiva kada je riječ o kulturnim proizvodima, dakle knjigama, filmovima, glazbi, video-igricama... Oni bi trebali biti izuzeti iz pregovora, inzistira francuska ministrica trgovine Nicole Bricqu i prijeti da će u protivnom Francuska blokirati pregovore. "Mi Francuzi postavili smo preduvjete za ove pregovore", ukazuje ministrica. A jedan od njih je da kultura mora iz njih biti izuzeta.

Francuska u tom zahtjevu nije usamljena. Francuska ministrica kulture Aurelie Filipetti i njezine kolege iz Njemačke, Austrije, Belgije, Bugarske, Cipra, Španjolske, Mađarske, Italije, Poljske, Portugala, Rumunjske, Slovačke i Slovenije u zajedničkom pismu traže od Europskog vijeća da se sektor medija izuzme iz ugovora o slobodnoj trgovinskoj zoni.

Velika Britanija cijelu stvar vidi drukčije. Sve mora na stol, bez iznimke, zatražio je nedavno britanski premijer David Cameron prilikom svog posjeta američkom predsjedniku Obami.

Zaštita "kreativne industrije"

Ciljano poticanje francuske kulture zvano "exception culturelle" temelji se na izvještaju koji je dao izraditi francuski predsjednik Francois Hollande. "Cultural Exception - Act II" ima 486 stranica, težak je 2,3 kilograma i sadrži 80 prijedloga za zaštitu francuske "kreativne industrije" koja, prema navodima ministrice Filipetti, čini tri posto francuskog bruto proizvoda. Jedan od tih prijedloga je porez na smartphoneove, tabletna računala, elektroničke knjige i razne druge spravice s kojima se može surfati po internetu.

Ako se takav porez doista odobri, trebao bi iznositi jedan posto od cijene uređaja. 2012. godine u Francuskoj se prodalo takvih uređaja u vrijednosti od 8,6 milijardi eura - što bi teoretski značilo 86 milijuna za francusku državnu blagajnu.

Ništa bez poreza

"Porezi! Uvijek samo porezi!", ljuti se Camille Bedin, zamjenik glavnog tajnika oporbenog UMP-a. Ali francuska kultura od vladavine Charlesa De Gaullea (1959-1969.) ne poznaje drugačiji izvor financiranja. Na tom sustavu ništa nisu mijenjali ni Jacques Chirac niti NIcolas Sarkozy.

Uzmimo za primjer kina: od svake karte prodane u nekom francuskom kinu, bilo da je riječ o nekoj domaćoj komediji ili američkom blockbusteru, 11 posto od cijene ide na subvencije za filmsku industriju. Ako neka tv-postaja emitira igrane filmove, mora platiti dodatne naknade za poticanje francuske filmske branše. Subvencije za filmsku industriju iznose oko milijardu eura godišnje.

Prema istraživanju francuske televizijske postaje BFMTV, čak 40 posto filmske industrije financira se iz državnog proračuna, a samo 15 posto domaćih filmova je profitabilno. Gotovo svi filmovi s Gerardom Depardieuom ili drugim francuskim zvijezdama donose gubitke - ne zato što je Depardieu loš glumac, nego jednostavno zato jer je preskup.

No, Francuzi se zato mogu pohvaliti da godišnje imaju priliku vidjeti gotovo 250 filmova domaće proizvodnje, a neki od njih kao što su "Nedodirljivi" ili "Umjetnik" postali su međunarodni hitovi. Usporedbe radi - u Velikoj Britaniji se snimi 135 filmova godišnje.

Kultura nije "business as usual"

usporedbi sa svojim europskim susjedima, Francuska plaća iznenađujuće visoku naknadu za kratkoročno nezaposlene kulturne djelatnike. Pod kategoriju takozvanih "intermitents du spectacle"spadaju glumice poput Juliette Binoche, ali i autori koji mjesecima istražuju za svoje dokumentarce.

Ta potpora nije ništa drugo nego jedan oblik subvencija koji dozvoljava produkcijskim kućama da manje plaćaju kulturne djelatnike i da jeftinije proizvode programe.

Prvotno se projektom "exception culturell" htjelo zaštititi bogatstvo i šarolikost kulturne proizvodnje, smatra Pierre Lescure, bivši šef tv-postaje Canal plus. U međuvremenu je , međutim, adekvatna prilagodba poticanja francuske kulture - u ozračju intenzivne digitalizacije - postala nasušna potreba.

S tim se slaže i Jürgen Boos, šef Frankfurtskog sajma knjiga. "Kod poticaja kulturi radi se o poticanju kreativnosti. Kultura jednostavno nije običan biznis!"