Duže stajanje ili hodanje poboljšava inzulinsku osjetljivost i razinu masnoća u krvi više nego sat vremena svakodnevne intenzivne tjelovježbe, no samo ako je potrošena količina kalorija u obama oblicima vježbanja jednaka. Ova je saznanja u časopisu Plos One nedavno objavio Hans Savelberg sa svojim kolegama s nizozemskog Sveučilišta u Maastrichtu.

Istraživači su okupili osamnaest sudionika u dobi od 19 do 24 godine, normalne tjelesne težine, i zatražili od njih da se pridržavaju triju režima. U prvom su svakodnevno trebali sjediti 14 sati, bez sudjelovanja u bilo kakvim oblicima tjelovježbe. Drugi je režim obuhvaćao sjedenje tijekom 13 sati i jedan sat snažne energične tjelovježbe, dok su u trećem sudionici zamijenili šest sati sjedenja sa četiri sata hodanja i dva sata sjedenja.

Nakon svakog režima, istraživači su pratili inzulinsku osjetljivost i razinu masnoća u krvi svakog sudionika, što im je pomoglo u prepoznavanju metaboličkih poremećaja, poput dijabetesa ili pretilosti. Kolesterol i razina masnoća malo su se poboljšali kad su sudionici vježbali intenzivno tijekom jednog sata dnevno, a do značajnijeg je poboljšanja došlo kad su bili aktivni tijekom dužeg razdoblja, ali s manjim intenzitetom.

Sudeći prema studiji, aktivnost poput stajanja ili hodanja tijekom dužih vremenskih razdoblja značajno je unaprijedila razinu inzulina, u odnosu na strogo sjedilački stil života te onaj u kojem je bio uključen i sat intenzivne tjelovježbe. Zaključak je studije kako tjelovježba nižeg intenziteta koja se provodi tijekom dužeg razdoblja pruža više koristi od intenzivnijih vježbi u kraćem razdoblju, pod uvjetom da je riječ o istoj količini utrošene energije.