Torinski pokrov povremeno se izlaže na uvid javnosti, a zadnji je put to učinjeno 2000. I premda kršćani slave platno koje navodno pokazuje lice i tijelo Isusa, znanstvenici nisu u mogućnosti da dokažu ili ospore njegovu autentičnost.

˝Ugljikovi uzorci sugeriraju da pojteče iz srednjeg vijeka˝, objašnjava dr. John Jackson, koji je vodio znanstveno ispitivanje pokrova 1978. ˝No to je samo jedan aspekt. Postoji mnogo drugih faktora koji sugeriraju kako torinsko platno nije srednjovjekovna prijevara. Npr. fotografsku kvalitetu lica bilo bi vrlo teško falsificirati, kao i trodimenzionalnu sliku tijela koju platno prikazuje. Osim toga, postoje detaljni izvještaji iz 13. stoljeća o pokrovu koji se čuva u Torinu. Jacksonov tim ustvrdio je kako je platno doista Isusov smrtni pokrov.

1988. međunarodni tim stručnjaka ispitao je dio odjeće te ustanovio kako se radi o srednjovjekovnoj prijevari. Ipak, od tada, njihove argumente osporavali su drugi znanstvenici. Unatoč tome, stotine tisuća vjernika sakuplja se svaki put kada se izlaže. I dok Katolička Crkva ne želi komentirati autentičnost, papa Benedikt posjetit će relikviju 2. svibnja.

Navodimo neke od činjenica vezane za platno:

• Torinski pokrov laneno je platno veličine 4,4 X 1,1 metara koje nosi obilježja prednje i stražnje strane muškog tijela. Ruke muškarca padaju preko njegovih prepona, a tijelo pokazuje znakove rana od raspeća.
• Na pokrovu su vidljivi tragovi koji nisu u skladu sa  znanjem iz toga doba. Recimo, rimski način razapinjanja na križ. Sve srednjovjekovne slike prikazuju da je Isus na križ pribijen čavlima kroz dlanove, a ne, kao što je vidljivo na pokrovu, kroz ručne zglobove. A upravo je to metoda kojom su se koristili stari Rimljani, jer se na taj način tijelo moglo stabilnije pribiti na križ. Osim toga, na platnu su vidljive rane i tragovi krvi kakve niti jedan srednjovjekovni krivotvoritelj tadašnjim sredstvima ne bi mogao tako uvjerljivo prikazati.
• Pokrov najvjerojatnije nije nastao u Europi, jer od 58 vrsta peluda koje su na njemu pronađene 30 ih potječe od biljaka koje ne rastu na starom kontinentu, ali zato su česte na Bliskom istoku. I sam način tkanja, govori u prilog tvrdnji kako je riječ o originalu. Uzorak "riblja kost" bio je uobičajen u 1. stoljeću na području tadašnje Mezopotamije i Sirije. I mnoga platna iz tog razdoblja pronađena u Izraelu imaju karakteristični šav poput onog na pokrovu.
• Ono što je znanstveno utvrđeno jest da tijelo nije bilo oprano, a mrlje od krvi pokazuju da je ono u platno umotano oko dva i pol sata nakon smrti te da je ostalo umotano manje od 40 sati. Naime, na platnu širine 1,10 i duljine 4,36 metara nema ostataka koji bi ukazivali na raspadanje mrtvog tijela.