U gotovo svakom većem timu postoji barem jedna verzija arhetipa koji organizacijska psihologija diskretno naziva "toksičnim zaposlenikom". U praksi, to je djelatnik koji je uvijek nezadovoljan. Neprestano "u potrazi za boljom prilikom", a zapravo savršeno svjestan da je njegov tržišni kapital jednak vrijednosti uredskog fikusa.

Takav pojedinac najčešće nije otvoreno agresivan nego prigodno suptilan i ljigavo, umjetno pristojan. On ne sabotira procese frontalno nego ih razvodnjava. Njegova specijalnost je svojevrsna pasivna erozija koja se očituje kroz otužni cinizam na sastancima, polu odgovorima u e-mailovima, jeftinim komentarima izrečenim ispod glasa, dramatičnim uzdasima i kolutanjem očima.

Ovaj tip djelatnika obično sebe doživljava kao vrijednog i poželjnog ali zarobljenog u lošem sustavu. U njegovoj naraciji, problem nikada nije u njemu već u "lošem vodstvu", "nejasnoj strategiji" ili "neadekvatnoj kulturi". I naravno, spreman je otići čim se pojavi ponuda koja će napokon prepoznati njegov " puni potencijal". Zanimljivo je da ta ponuda nikako ne stiže. Razlog je vrlo jasan, tržište rada ima neugodno objektivne kriterije.

Najveća šteta koju takav djelatnik nanosi nije u njegovoj osobnoj neučinkovitosti, nego u kontaminaciji tima. Energija, stav i interpretacija šire se poput virusa. Kada netko sustavno umanjuje vrijednost zajedničkih ciljeva i dovodi u pitanje svaku odluku, polako pomiče normu prihvatljivog ponašanja. Odjednom postaje „prihvatljivo" kasniti, "razumno" ne preuzimati odgovornost, "realno" ne truditi se previše. Kvalitetni zaposlenici tada ulaze u kognitivnu disonancu uz neizostavno pitanje zašto bi se oni trudili više ako netko drugi sustavno prolazi s manje? Ako vodstvo ne reagira, poruka je jasna. Fraza "tražim nešto drugo" često je samo retorički štit. On stvara dojam autonomije i izbora: "Ja nisam ovdje zato što moram, nego zato što još nisam odlučio otići." U stvarnosti, radi se o sofisticiranom obliku samoutjehe. Istina je zapravo jednostavna: osoba koja kontinuirano ulaže minimalan napor vrlo dobro zna da bi u okruženju s jasnim mjerilima i kompetitivnim kriterijima bila razotkrivena. U sadašnjem timu opstaje zahvaljujući inerciji sustava, kolegijalnoj pristojnosti i izbjegavanju konflikta. Drugim riječima, ostaje jer mu je ovdje najudobnije.

Iako je primamljivo sav teret svaliti na "bitangu i neradnika", odgovornost vodstva je ipak presudna. Toleriranje toksičnog ponašanja iz straha od konflikta kratkoročno donosi mir, ali dugoročno razara kulturu. Otrov (osim u dramatičnim filmskim scenama), rijetko djeluje spektakularno. On djeluje polako, sustavno i tiho. Kap po kap, spušta kriterije, relativizira odgovornost i nagriza moral. Jasna očekivanja, mjerljivi ciljevi i dosljedne posljedice nisu znak autoritarnosti, već profesionalnosti. U zdravom sustavu, nezadovoljstvo je dopušteno ali ne i sabotaža. Kritika je dobrodošla ali mora biti konstruktivna. Sloboda izbora postoji , uključujući i slobodu odlaska.

U konačnici, tim nije terapijska zajednica niti sklonište za kronično ogorčene. On je funkcionalna jedinica usmjerena prema rezultatu. Organizacije ionako rijetko propadaju zbog jednog genija koji ode ali često budu „narušenog zdravlja" zbog jednog mediokriteta koji ostaje i kojem se prešutno dopusti da postane mjerilo. Kada se napokon shvati da je atmosfera nepodnošljiva i rezultati prosječni, često je već kasno. U tom trenutku problem više nije jedan nezadovoljni zaposlenik. Problem je kultura koja ga je odlučila trpjeti.